Čimbenik koji je dodatno olakšao širenje govora mržnje je pojava i popularizacija društvenih mreža. Prema istraživanju EU Kids Online, provedenom 2017. u Hrvatskoj, više od četvrtine djece u dobi od 9 do 17 godina u proteklih godinu dana vidjelo je internetske stranice ili rasprave koje uključuju poruke i govor mržnje usmjeren prema određenim grupama ljudi
Izvor: Lana Ciboci, Igor Kanižaj, Danijel Labaš, Ljudsko dostojanstvo, vrijeđanje, sramoćenje i govor mržnje – Nastavni materijeli za srednje škole za učenike od 1. do 4. razreda
Govor mržnje teško je definirati, a često se uspoređuje, pa čak i jednim dijelom izjednačuje s klevetom i/ili uvredom. No, u raspravama se najčešće spominje Preporuka Vijeća Europe koja govor mržnje definira kao “sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla” (Rokša-Zubčević, Bender, Vojvodić, 2017: 10). Iako sam izraz upućuje na verbalnu komponentu kao glavnu karakteristiku govora mržnje, pod tim se pojmom podrazumijevaju i neverbalni izričaji poput slika, znakova, simbola, gesti i sl. (Munivrana Vajda i Šurina Marton, 2016: 438).
Stjepan Malović i suradnici (2007: 61), govorom mržnje nazivaju svaku “vrstu govora kojom se širi, potiče ili opravdava nacionalna i rasna netrpeljivost, ksenofobija, antisemitizam, vjerski i drugi oblici mržnje temeljeni na nesnošljivosti”, a Gordana Vilović (2011: 68) piše da se općenito govorom mržnje smatra verbalno izražavanje agresivnosti prema manjinskim skupinama. Zoran Tomić (2002: 130) pod govorom mržnje podrazumijeva napadački govor kojim se širi mržnja i nesnošljivost te isto tako poziva na nasilje protiv skupine ljudi koja se može identificirati po rasi, etničkom podrijetlu, nacionalnosti, boji kože, vjeroispovijesti, spolu ili nekim drugim značajkama.
O govoru mržnje govori i Opća preporuka br. 15 “Borba protiv govora mržnje” Europske komisije protiv rasizma i netolerancije, koja ističe da je govor mržnje upotreba jednog ili više posebnih oblika izražavanja – naime, zastupanje, promocija ili poticanje na omalovažavanje, mržnja ili osuda neke osobe ili skupine ljudi, kao i uznemiravanje, uvrede, negativni stereotipi, stigmatizacija ili prijetnje toj osobi ili osobama i bilo kakvo opravdavanje svih ovih oblika izražavanja – koji se zasniva na ilustrativnom popisu osobnih obilježja ili statusa koji uključuju rasu, boju, jezik, vjeru ili uvjerenje, nacionalnost ili nacionalno, etničko ili drugo podrijetlo, dob, invaliditet, spol, rod, rodni identitet i seksualnu orijentaciju (Rokša-Zubčević, Bender, Vojvodić, 2017).
Kazneni zakon Republike Hrvatske (čl. 325) regulira javno poticanje na nasilje i mržnju: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“
I Zakon o elektroničkim medijima (čl. 12, 2009) navodi da “u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.” Članak 16. istoga zakona određuje da “audiovizualne komercijalne komunikacije ne smiju: dovoditi u pitanje poštovanje ljudskog dostojanstva; uključivati ili promovirati bilo kakvu diskriminaciju na osnovi spola, rase, etničkog podrijetla, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, dobi ili spolne orijentacije; poticati ponašanje koje je štetno za zdravlje ili sigurnost; poticati ponašanje koje u velikoj mjeri šteti zaštiti životne sredine.”
Čimbenik koji je dodatno olakšao širenje govora mržnje je pojava i popularizacija društvenih mreža. Na njima je više od četvrtine djece u dobi od 9 do 17 godina u proteklih godinu dana vidjelo internetske stranice ili rasprave koje uključuju poruke i govor mržnje usmjeren prema određenim grupama ljudi (EU Kids Online, 2017).
Preko 90 posto djece u Hrvatskoj doživjelo je nešto uznemirujuće na internetu
Slično potvrđuje i spomenuto istraživanje Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba iz 2014. u kojemu je pokazano da svako šesto dijete (16%) navodi da im se netko ulogirao u njihov Facebook profil i u njihovo ime objavljivao neugodne informacije o njima, dok takvo ponašanje priznaje 8% djece; svako deseto dijete (11%) doživjelo je da ih je netko namjerno blokirao ili ih izbacio iz neke grupe s ciljem da ih izolira, dok je to činilo čak 13% djece; a svakom šestom djetetu (15%) putem Facebooka su upućene prijetnje, dok takvo ponašanje priznaje 7% djece.
Takvo se ponašanje kao novi oblik nasilja na društvenim mrežama pretvorilo u grupe mržnje na kojima vršnjaci objavljuju uvredljive fotografije, komentare i snimke svojih vršnjaka, ali i svojih nastavnika. Kako ističe Lana Ciboci (2014) jedna od prvih takvih zabilježenih grupa bila je “Svi koji mrze”, pokrenule su ju tri djevojčice 2010. godine, a cilj im je bio otjerati jednog vršnjaka iz osnovne škole koju su pohađali zajedno. Prema Vesni Bilić, jedan je dnevni list u Hrvatskoj 2011. godine prenio informaciju o učenicima koji na Facebooku pozivaju na ubojstvo učitelja i progon štrebera, te upozorava: “Dvije stvari vezane uz taj slučaj čine se znakovitima – količina mržnje koja se susreće kod djece i tretiranje nasilja kao oblika zabave” (Bilić, 2018: 133). Nakon toga je uslijedio cijeli niz stranica s govorom mržnje na društvenim mrežama, pri čemu se prema pisanju Lane Ciboci djevojke najčešće optužuje za promiskuitet, a dječake se naziva kretenima i retardiranima; osobe protiv kojih su grupe pokrenute, najčešće su imenovane punim imenom i prezimenom; a veću netrpeljivost pokazuju simpatizeri takvih grupa, nego sami osnivači ili pokretači tih grupa. Isto tako, “u grupama mržnje na društvenim mrežama koriste se brojne psovke i vulgarni izrazi – gotovo je nemoguće pronaći grupu mržnje na društvenim mrežama bez ijedne psovke i vulgarnih izraza. Najviše psovki i uvreda dolazi od strane simpatizera, a ne od samih osnivača grupe mržnje” (Ciboci, 2014: 20).
Zadatak za učenike
Cilj: Učenici će naučiti definiciju govora mržnje i bit će sposobni prepoznati ga u virtualnoj komunikaciji.
Ishod: Učenici će biti osposobljeni promijeniti svoje ponašanje u virtualnom svijetu, te će ispravno reagirati na svaki oblik govora mržnje, poštujući svoje i tuđe dostojanstvo.
Trajanje: 45 minuta
Opis: Za ovaj zadatak iskoristite uvodni dio ove brošure koji govori o govoru mržnje kao o kompleksnom fenomenu neprihvatljiva ponašanja. Na temelju iznesenih podataka i istraživanja učenike upoznajte s onim podacima koji govore o njihovom ponašanju u virtualnom prostoru, te im predstavite definiciju govora mržnje. Raspravite s njima zbog čega dolazi do takvoga etički neprihvatljivog ponašanja i kako sami utječu na takvu vrstu nemoralnog ponašanja. Potaknite ih da iskreno iznesu jesu li bili poticatelji i/ili žrtve takvoga ponašanja, te pozovite na samopoštovanje i poštivanje drugih na internetu i društvenim mrežama. Koristeći zakonske propise i objašnjenja iznesena u prvome dijelu brošure, upozorite ih na moguće sankcije koje bi ih se mogle ticati zbog njihove dobi.
Preuzmite nastavne materijale ‘Ljudsko dostojanstvo, vrijeđanje, sramoćenje i govor mržnje’
