Treba li se novinar baš uvijek držati zlatnog standarda davanja jednakog medijskog prostora suprotstavljenim stranama, ili bi u nekim situacijama bilo bolje primijeniti drugačiji pristup? Primjer je rasprava o tome je li zemlja okruglastog oblika, ili je ravna ploča
Piše: Velibor Mandić
Novinar je nekad u škakljivoj situaciji kao i sudac na nogometnoj utakmici jer želi biti nepristan, a pritom donijeti neke važne odluke. Vjerojatno ste već vidjeli kada se sudac ili sutkinja na Svjetskom prvenstvu u važnoj nogometnoj utakmici nađe u situaciji kada mora dosuditi je li bilo zaleđe, je li bio prekršaj, ili je li neki igrač rukom dotaknuo loptu. Nogometaši iz obje momčadi dobacuju i žustro gestikuliraju, publika s jedne tribine zviždi, a s druge viče s odobravanjem, milijuni pred ekranima grizu nokte, živci su napeti i svi očekuju što će sudac odlučiti. U takvim se situacijama posljednjih godina u pomoć prizivaju novi tehnološki izumi kao što su VAR, SAOT, pametna lopta sa senzorima i niz alata umjetne inteligencije koji sve situacije pedantno snimaju i računalno obrađuju te tako pomažu nogometnome sucu da donese važnu odluku koja je bazirana na prilično velikom broju podataka.
Novinari se često nalaze u sličnoj situaciji jer trebaju prikupiti informacije o dvije suprotstavljene strane i predstaviti ih publici na što neutralniji i najbolji mogući način, no za novinarski posao (barem zasad) nisu razvijeni tehnološki alati poput VAR-a u nogometu.
Treba li ravnozemljaš uvijek govoriti?
Kao što sudac na travnatom terenu ne može sam uvijek vidjeti gdje se nalazi svaki igrač te stoga traži pomoć VAR sustava kako bi pribavio potrebne informacije, tako i novinar ne može znati baš sve činjenice o nekoj temi koju obrađuje. Uobičajeno je da novinari, u želji da budu što neutralniji, upitaju dvije suprostavljene strane što imaju za reći. No, ima li to uvijek smisla?
Zamislite novinara koji želi vama čitateljima pojasniti više o tome je li zemlja okrugla ili je, kao što neki još uvijek tvrde, ravna ploča. Za sugovornike o toj temi svakako bi mogao pronaći znanstvenika koji bi objasnio kako i zašto znamo da je Zemlja okruglastog oblika, ali i nekog ravnozemljaša koji bi iznosio suprotne stavove tvrdeći da živimo na pločastom objektu. Novinar bi, dajući priliku da dvoje sugovornika iznesu stavove, ispunio zlatno pravilo uravnoteženog izvještavanja te bi izbjegao bilo kakve prozivke da nije dozvolio i drugoj strani da kaže što misli.
No, koliko sve to ima smisla ako dva sugovornika nisu na istoj razini prihvaćanja utvrđenih znanstvenih dokaza i ako nakon nekoliko stoljeća brojnih provjera, mjerenja i gledanja fotografija iz svemira možemo s priličnom sigurnošću i sami reći da je naš planet okruglast? Stoga nam preostaje upitati – treba li se novinar baš uvijek držati zlatnog standarda davanja jednakog medijskog prostora suprotstavljenim stranama ili bi bilo bolje u nekim situacijama primijeniti neke nove metode?
Svađa umjesto fokusiranja na temu
Kao što u nogometu glavni suci tijekom dobrog dijela utakmica donose brze odluke samostalno, a u kritičnim situacijama upotrebljavaju VAR sustav, tako bi i novinari u medijima mogli većinom uravnoteženo izvještavati, ali i prepoznati kada trebaju potražiti pomoć utvrđenih znanstvenih podataka i kvalitetno provjerenih istraživanja. U tom se smislu odgovornost novinara u posljednje vrijeme povećava jer je njihova uloga, među ostalim, argumentirano se suprotstaviti širenju dezinformacija, iskrivljivanju činjenica, teorijama zavjera i lažnim vijestima. Mediji se, naime, nalaze na svojevrsnoj prekretnici jer žele zadržati povjerenje kod građana koji su, pak, prenatrpani informacijama iz raznih digitalnih izvora, te nisu u stanju uvijek prepoznati istinitost sadržaja.
Na taj problem upozorava i studija “Jačanje otpornosti društva na dezinformacije: analiza stanja i smjernice za djelovanje” koju je Agencija za elektroničke medije nedavno objavila i u kojoj se, među ostalim, uspoređuje odnos prema medijima u Hrvatskoj i drugim državama. “Ono što predstavlja jedan od ključnih izazova za profesionalno novinarstvo i medije danas je kako premostiti jaz između trenutačnog stanja i očekivane uloge novinarstva u društvu,” kažu autorice studije koje upozoravaju da se u medijskim razgovorima o važnim temama, primjerice o klimatskim promjenama, često sukobljavaju dvije strane te u prvi plan dolaze svađalački stavovi, pri čemu se “iz fokusa gube važne, suštinske rasprave i teme.”
Trebaju li u takvoj situaciji novinar i medij odlučiti koja je strana važnija za interese društva i zajednice, te isključivo njoj dati prostora za obrazlaganje stavova? Radi se o vrlo izazovnom pitanju na kojeg nema jednoznačnog odgovora jer još ne postoji jedinstveni način odlučivanja o tome koja tema od šireg značenja za građane zaslužuje takav pristup, a koja ne.
Eksperti umjesto sukobljavanja
Britanski sveučilišni profesor matematike Dorje Brody smatra da bi se mogao primijeniti matematički i znanstveni pristup te preporučuje BBC-ju, kao jednoj od najuglednijih svjetskih medijskih kuća, da počne više uvažavati znanost, odnosno mišljenja stručnjaka, a manje se truditi neprestance davati prostor suprotstavljenim mišljenjima. Na to razmišljanje ponukalo ga je izlaganje bivše BBC-jeve novinarke Emily Maitlis na Televizijskom festivalu u Edinburghu u kolovozu 2022., koja je govorila o nedoumicama u vezi s načinom na koji je BBC tumačio jednu od svojih temeljnih vrijednosti – nepristranost.
“Tijekom rasprave o važnim pitanjima oko mogućeg izlaska Britanije iz Europske unije pokušali smo našim gledateljima ponuditi obje strane te vraški teške rasprave. I ta je namjera bila ispravna. Međutim, ipak smo je krivo shvatili… Našim je producentima moglo trebati pet minuta da pronađu šezdeset ekonomista koji su se bojali Brexita i pet sati da pronađu jednog jedinog koji ga je zagovarao. No u eteru smo jednostavno imali po jednog sa svake strane, te smo tu zapravo nejednaku situaciju našoj publici predstavili kao ravnotežu. A nije je bilo. Kasnije ću naučiti nezgrapno ime za ovaj kratkovidni stil novinarstva: both sideism, a koji govori o načinu na koji se postiže površna ravnoteža, dok se ustvari prikriva dublja istina“, istaknula je Maitlis.
Razvoj interneta umnogostručio je volumen informacija koje svatko od nas svakodnevno prima, a to je opterećenje koje naš mozak, ukazuju studije, uglavnom ne može probaviti i koje nas sve još više čini podložnima lažnim vijestima. Alati medijske pismenosti nas za sada podučavaju kako se nositi sa svom tom količinom informacija koje nam neprestano pristižu s brojnih ekrana, no još nije smišljena metoda kako da se oko nekih vrlo važnih tema, nakon što su medijski prezentirane, uspijemo složiti u većini, premda nam možda i nije sve po volji. Nogometu je, kako se zasad čini, to donekle uspjelo jer, nakon što sudac i mi kao gledatelji dobijemo uvid u VAR, nekako lakše prihvatimo konačnu odluku, čak i ako je to poništenje jedanaesterca timu za koji navijamo.
