‘Kroz moj dugogodišnji staž u radu na zaštiti djece jedno se nikada nije promijenilo – ako se dijete koje je imalo kvalitetan odnos pun povjerenja u svoje roditelje ikada našlo u problemu i povjerilo se roditelju, ta priča je uvijek imala sretan kraj, dok nažalost mnoge druge nisu’, ističe u svom pismu Tomislav Ramljak
Izvor: csi.hr
Prenosimo vam pismo Tomislava Ramljaka, predsjednika udruge Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, čiji je projekt i Centar za sigurniji internet. Povodom skorog obilježavanja Dana sigurnijeg interneta, u kojem Centar sudjeluje, objavljeno je ovo pismo u kojem se obraća roditeljima i opisuje iskustva iz odnosa sa svojom kćeri, ali i iz svog djetinjstva:
Prije nekoliko dana u razgovoru sa svojom 14-godišnjom kćeri pokazala mi je Instagram, Snapchat i slične alate. I dalje mi nije bilo jasno zašto koristiti neke od tih aplikacija i koja im je svrha, a na moj upit dobio sam odgovor: ”Ti to ne razumiješ”.
U tom trenutku vratio sam se u svoje djetinjstvo, bila je sredina osamdesetih, sjedio sam ispred ogromnog TV-a (za sve mlađe čitatelje članka pod tim mislim teškog nekoliko desetaka kila, a ne velikog ekrana) na kojem je bilo spojeno moje prvo računalo ZX Spectrum. Da se razumijemo, u to vrijeme kod kuće vodila se poprilična rasprava da li da se kupi to računalo ili “veš mašina”, u kojoj je tata pobijedio rekavši da je to budućnost. I danas sam mu zahvalan što je branio svoj stav i kontrirao mami koja se žalila na rad stare vešmašine koja je za vrijeme centrifuge skakala malo manje od prosječnog košarkaša.
Jednog dana dok sam programirao u BASICU-u (tadašnjem modernom programskom jeziku) i hipnotizirano sjedio ispred ekrana, u moju sobu ušao je otac i pitao me što to radim da toliko sjedim ispred TV-a. U manjku volje za objašnjavanjem važno sam mu rekao ”Jako je komplicirano, ne razumiješ ti to”.
Kako bi se reklo 1:0 za novu generaciju, a od neki dan vjerujem da je rezultat 1:1. Iskreno tatu je više zanimalo kada će doći na red da gleda TV, nego što ga je zanimalo to što radim, ali bitno je da je na kraju rekao: ”Dobro je što te to zanima, samo pazi na oči, ne trebaš buljiti u to toliko”. Nažalost tata, buljim zadnjih trideset godina.
Poanta dijeljenja ove priče je da kao prosječni roditelji ne moramo uhvatiti korak sa novim tehnologijama, aplikacijama, niti uređajima. Trebamo samo biti ono što najbolje znamo, trebamo biti roditelj koji gradi odnos sa djetetom.
Kroz moj dugogodišnji staž u radu na zaštiti djece jedno se nikada nije promijenilo – ako se dijete koje je imalo kvalitetan odnos pun povjerenja u svoje roditelje ikada našlo u problemu i povjerilo se roditelju, ta priča je uvijek imala sretan kraj, dok nažalost mnoge druge nisu. Grozno je kada se otkriju slučajevi vršnjačkog nasilja ili puno goreg zlostavljanja djece na internetu i kada tek na kraju roditelj sazna kroz što je dijete prolazilo. Malo je vjerojatno da roditelj ne primjećuje promjene u ponašanju kod svog djeteta, promjene kao što su povučenost, uplašenost, nervoza, ako ga dovoljno poznaje.
Međutim, koliko zaista poznajemo i u današnjim vremenima obraćamo pozornost na svoju djecu? Vrlo često sve ostalo ima prioritet osim njih te njihovu dob uzimamo zdravo za gotovo, zanemarujući činjenicu da smo i sami nekada bili njima slični, doduše u nekim drugim okolnostima, kada je prijatelj značio puno više od slike na ekranu.
U zadnjem istraživanju provedenom od strane osnovnoškolaca i srednjoškolaca samo 18% djece bi priznalo roditeljima da su zlostavljani na internetu, a za roditelje to je svakako zabrinjujući podatak. Danas mogu sa sigurnošću reći da tehnička zaštita koristi roditeljima sa onom mlađom djecom koja prvi put ulaze u svijet interneta, s obzirom da ih internetske stranice mogu odvući na neki neprimjereni sadržaj, no kod onih malo starijih (pod tim mislim na djecu od devet godina pa na više), samo edukacija i povjerenje u roditelje može biti od pomoći.
Budimo iskreni i zapitajmo se, koliko je vremena prošlo od kada smo zadnji puta proveli kvalitetno vrijeme sa svojom djecom? Kada smo posljednji puta ostavili tehnologiju u drugoj sobi i zabavljali se s njima uz neke društvene igre i uživali u svakoj minuti njihovog djetinjstva, kojeg nećemo moći vratiti, a nekad bi upravo to htjeli. Pokažimo djeci da smo tu bez obzira na sve, da su sigurni istraživati svijet i neke nove stvari, a da smo mi tu raširenih ruku da ih dočekamo kada stvari izmaknu kontroli. Roditelji ne trebaju razumjeti nove aplikacije, nove uređaje, novu tehnologiju, mi razumijemo život jer smo ga iskusili puno više nego oni.
Kako svatko od nas može pridonijeti stvaranju ‘boljeg’ interneta?
Foto: Pixabay
