Kratki igrani film Jurja Lerotića primjeren je za analizu u svim razredima srednje škole – podsjetit će učenike na samu prirodu filmskog zapisa, bit će im blizak zbog teme odrastanja i ljubavi, a otvorit će i osjetljive teme poput suočavanja s bolesti člana obitelji
Piše: Dina Vukelić, dramaturginja i scenaristica
Neobičnost višestruko nagrađivanog kratkog igranog filma Onda vidim Tanju (2010.) u režiji Jurja Lerotića i produkciji Hulahopa očituje se u eksperimentu s filmskom formom: priči koja se posreduje slijedom statičnih fotografija, kao preuzetih iz obiteljskog albuma, uz izuzetak umetnute snimke kamerom. Drugi odmak od filmskih konvencija predstavlja i učestali filmski trop boy meets girl koji se u Lerotićevu filmu ostvaruje u okviru neugodne, nimalo uljepšane stvarnosti.
Tako se protagonist Željko, sramežljivi šesnaestogodišnjak, zaljubljuje u svoju vršnjakinju Tanju u netipičnom, turobnom okruženju, bolnici u kojoj oboje posjećuju svoje majke oboljele od raka. Želeći svojoj majci priuštiti periku, Željko se prihvaća posla i preuzima na sebe brigu o mlađem bratu, a pritom se romantični zaplet filma boji tonovima socijalne drame. Kada Željko dobiva angažman kao snimatelj na sprovodu, on ponovo vidi Tanju te se motivi nezgode sa snimkom, Željkove nakane da pomogne majci i njegove mladenačke fascinacije Tanjom neočekivano isprepletu.
Niz fotografija popraćen je Željkovom naracijom kojom se, poput pripovijedanja u prvom licu u književnosti, verbaliziraju njegove misli, zamišljaji i unutarnja stanja te se opisima događaja i likova nadopunjuju statične fotografije. Zvukovi su u filmu reducirani na one, iz Željkove vizure, najupečatljivije, kao i dramaturški najvažnije za priču, i na glazbu koja podcrtava raspoloženja, dok govor ostalih likova izostaje.
Unatoč gotovo dokumentarističkom pristupu stvarnosti, Željkov subjektivni doživljaj omogućuje povremene uplive u njegove snove i maštanja o Tanji koji prekidaju realističnu razinu filmskog zapleta, a pružaju dublji uvid u Željkovu svijest, također predočenu u nizu fotografija. Budući da film, između ostalog, problematizira i odrastanje, odnosno adolescentsku dob, interesantna je upotreba priručnika o uspješnoj komunikaciji kojim se Željko služi ne bi li nadišao svoju sramežljivost prilikom prilaska Tanji, kontrastirajući ispisane savjete i njihovu primjenu. Odrastanje i ljubav (romantična i obiteljska) dvije su nerazdružive okosnice filmske priče koja, nekonvencionalno ispripovijedana u fotografijama, osvještava gledatelja o važnosti filmske forme, no istodobno ga visokim stupnjem realističnosti fotografija hrabri da se i sam upusti u sličan filmski eksperiment.
Prijedlozi za gledanje i analizu filma sa srednjoškolcima
Film Onda vidim Tanju primjeren je za analizu u svim razredima srednje škole. S obzirom na to da je tvoren od niza statičnih fotografija, film podsjeća učenike na prirodu filmskog zapisa, to jest na njegovu sastavljenost od fotografija koje se u projekciji percipiraju kao kretanje, kao i na povijesno-tehnološki značaj fotografije za razvoj filma. U analizi Lerotićeva filma učenici mogu uspoređivati obilježja fotografije i filma, a mogu i sami sastaviti priču od svojih fotografija kako bi u praksi iskusili mehanizme njezinog nastanka.
Onda vidim Tanju prikladan je srednjoškolcima i zbog toj dobi veoma bliske problematike odrastanja i ljubavi. Analiza filma stoga bi mogla obuhvatiti razgovor o protagonistu i filmsko-pripovjednim tehnikama kojima se ostvaruje njegova karakterizacija, a zbog koje se on doima prepoznatljivim i stvarnim, sa svim svojim vrlinama i slabostima.
Uz elemente romantičnog filma o upoznavanju mladića i djevojke, film Onda vidim Tanju otvara i druga, društveno relevantna i osjetljiva pitanja, poput suočavanja s teškom bolesti člana obitelji, financijske oskudice i poteškoća s međuvršnjačkom komunikacijom. Uz analizu filmskog sižea i motiva koji se u njemu pojavljuju, učenici mogu povesti razgovor o temama na koje ih upućuje ovaj film.
Naposljetku, obuhvat analize forme i analize sadržaja filma učenike poučava o povezanosti onoga što je snimljeno i načina na koji se nešto snima. Onda vidim Tanju poticajan je primjer za analizu upravo zbog spoja problematike bliske mladima i formalnog eksperimenta koji tu problematiku istodobno očuđuje i čini ju bliskijom.
Zašto bi srednjoškolci trebali pogledati film Edward Škaroruki