Pravobraniteljica za djecu u svojoj kolumni piše o aktualnoj temi – pravu djeteta na privatnost, koje se u medijima često ne poštuje
Piše: Ivana Milas Klarić
Kad se govori o zaštiti prava djece u medijima mnogima će prva asocijacija biti zaštita privatnosti djece i odgovornost nakladnika, urednika i novinara za to. Istovremeno, kad govorimo o obvezama roditelja u zaštiti djetetove privatnosti, mnogi će smatrati pretjeranim upozorenja i preporuke stručnjaka da se slike djece i podaci osobne naravi ne bi smjeli objavljivati na društvenim mrežama.
Svi smo puni razumijevanja za roditelje koji svima žele pokazati koliko vole svoju djecu i kako se ponose njima, snimajući ih u različitim situacijama. Pa ako su pritom roditelji javno poznate osobe kojima godi pažnja medija, osobito osobe s estrade, mnogima će se činiti prirodnim da mediji preuzimaju i objavljuju informacije o njihovoj djeci.
Pritom najčešće novinari ni urednici nisu zatražili suglasnost za objavu fotografija s Facebooka ili Instagrama smatrajući da je sama objava na društvenoj mreži ujedno i pristanak roditelja. Iste slike djece, objavljene u vrijeme obiteljske sreće i sklada ostaju dostupne jako dugo pa se mogu ponovno pojaviti u medijima u sklopu vijesti o, primjerice, novim ljubavnim vezama njihovih roditelja, o njihovim financijskim teškoćama ili sukobu sa zakonom ili o međusobnim sukobima roditelja koji se, nakon prekida veze, ne mogu dogovoriti o skrbi o svome djetetu. Poneki su roditelji doista prešutno suglasni s takvim objavama, bilo zbog toga što ne prepoznaju u tome povredu prava djece ili imaju neki osobni interes, ali mediji bi, u skladu sa stručnim i etičkim smjernicama, trebali pokazati veću odgovornost.
Fotografije s društvenih mreža
Čini se da objave na društvenim mrežama općenito kod medija stvaraju dojam da je sve dopušteno jer nitko ne drži do svoje privatnosti pa ljudi masovno objavljuju informacije o sebi. No, prenoseći njihove slike i podatke novinari i urednici zaboravljaju da se na tim fotografijama vrlo često nalaze i druge osobe koje nisu suglasne s takvim objavama, što je osobito važno kad je riječ o djeci. Također zaboravljaju da slike djece uopće ne bi smjeli prenositi osim uz izričitu privolu roditelja. Čak i kad su roditelji suglasni, urednici trebaju dobro odvagnuti hoće li objava naštetiti djetetu.
Na što paziti kad objavljujete slike svog djeteta na društvenim mrežama
Postojeći medijski propisi u Hrvatskoj ne reguliraju jasno ovu problematiku koja je relativno nova, a čini se da nakladnici i urednici uopće ne vode računa o tome. U pojedinim zemljama se odnos medija prema objavama na društvenim mrežama nastoji regulirati posebnim etičkim kodeksom. No, i bez toga, mediji su dužni poštovati Zakon o zaštiti osobnih podataka. Agencija za zaštitu osobnih podataka, koja nadzire provedbu toga zakona, iznijela je stručno stajalište kojim izričito upozorava da se objave s nečijeg Facebook profila, odnosno drugih društvenih mreža ne mogu dalje prenositi bez suglasnosti te osobe. Istaknuli su da se objava na vlastitom FB-profilu ne može automatski smatrati pristankom osobe na objavu istih sadržaja u javnim medijima.
U pojedinim slučajevima objave na društvenim mrežama potaknule su vrijedne humanitarne akcije i omogućile njihovo širenje i animiranje većeg broja dobročinitelja. Premda su u pojedinim slučajevima – o kojima doznajemo iz medija – takve akcije završile povoljno za djecu i njihove obitelji tako što su im omogućile privremeno poboljšanje uvjeta života, nabavku skupog lijeka ili pomagala za dijete, gotovo uvijek se u njima “žrtvovalo” privatnost djece kako bi se ostvario neki “važniji” interes. Nažalost, način na koji mediji izvještavaju o plemenitim akcijama spašavanja siromašne ili bolesne djece najčešće pokazuje nepoznavanje stručnih i etičkih načela novinarske profesije. Jer o gotovo svim tim slučajevima moglo se izvijestiti i na način da se bolje zaštite privatnost i dostojanstvo djece, a da se istodobno postigne i željeni učinak.
Izgubljeni prsten, obitelj bez doma… Kako mediji svijet čine boljim
Prepoznajući snagu medija neki im se roditelji obraćaju za pomoć i prije nego službenim institucijama. Neki pak uviđaju da pomoću medija mogu i manipulirati te uz medijski pritisak pokušavaju omesti pa i spriječiti izvršenje sudskih odluka o oduzimanju prava roditeljima da se skrbe o svojoj djeci ili o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti. Pritom mediji često čuju samo jednu stranu priče i potiču suosjećanje s roditeljem kojemu “silom oduzimaju djecu”, a da zapravo vrlo malo znaju o tome što je prethodilo takvoj odluci i koji je stvarno djetetov najbolji interes u konkretnome slučaju.
Djecu se u medijima ponekad vrijeđa i u kontekstu kritika upućenih njihovim roditeljima koji su poznati u javnosti i o kojima mediji često izvješćuju – političarima, pjevačima, glumcima. Negativnim novinarskim napisima o djeci “poznatih” pridružuju se zatim i uvrede u komentarima čitatelja koji se objavljuju uz tekstove na portalima. Mnoge od takvih komentara administratori ne stignu ukloniti ili ih ni ne prepoznaju kao povredu dobrobiti djece.
Novinari ponekad prelaze granice privatnosti djece pozivajući se na odredbu iz Zakona o medijima, prema kojoj osoba koja sama svojim ponašanjem privlači pozornost javnosti “ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani”. Međutim, to se nikako ne može primijeniti na djecu. Djeca imaju pravo da ih se ostavi na miru, neovisno o ponašanju njihovih roditelja i to svi medijski djelatnici uvijek moraju imati na umu.
Ivana Milas Klarić
pravobraniteljica za djecu, nastavnica na Pravnom fakultetu u Zagrebu iz polja Obiteljskog prava. Posebne teme njezinog interesa su: skrbništvo, autonomija volje i medicinsko pravo, posebice s aspekta zaštite djece i odraslih s invaliditetom.
