Djeca videoigre najčešće igraju kod kuće, a najviše ih motivira izazov, zabava, znatiželja te mogućnost proživljavanja situacija koje se u stvarnosti ne doživljavaju svakodnevno. Roditelji samo ponekad provjeravaju što njihova djeca igraju i koliko vremena provode igrajući videoigre
Izvor: Danijel Labaš, Ines Marinčić, Alma Mujčinović, Percepcija djece o utjecaju videoigara, Communication Management Review
Pripremila: Ana Dokler
Igranje videoigara djeci je jedan od najdražih načina provođenja slobodnog vremena, odmah nakon druženja s prijateljima vani, a gotovo 90% ih igra neku vrstu virtualnih videoigara – videoigre, računalne igre, internetske ili mobilne igre. Pokazalo je to istraživanje percepcije djece o utjecaju videoigara, koje su Danijel Labaš, Ines Marinčić i Alma Mujčinović proveli 2016. među 630 djece, podjednako djevojčica i dječaka, u dobi od 10 do 15 godina u trima osnovnim školama na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Rezultati istraživanja predstavljeni su u prosincu 2017. na konferenciji “Medijski odgoj i zaštita dječjih prava” i objavljeni u znanstvenom časopisu Communication Management Review, koji izdaje Edward Bernays Visoka škola za komunikacijski menadžment.
Trebamo pravovremen i učinkovit pristup medijskom opismenjivanju djece i mladih
“Djeca koja igraju videoigre navela su da ih najčešće igraju svakodnevno (39,4 %), a približno je jednak broj djece odgovorilo da videoigre igra 2 do 3 puta u tjednu (31,2 %) ili samo vikendom (29,4 %). Iako polovina ispitane djece videoigre igra manje od jedan sat dnevno, rezultati su ukazali na to kako ipak postoji manja rizična skupina od 4,5 %, što čini jedan prosječan razred od 25 učenika, među ispitanicima u tri škole, koji provode više od tri sata dnevno igrajući videoigre. Pritom navode kako igraju od tri pa do čak šest sati dnevno bez prekida, a neki i kroz cijeli dan.
Nedovoljna uključenost roditelja
Djeca videoigre najčešće igraju kod kuće što potvrđuje postotak od 89,4 %. Većina djece (59,7%) ne traži dopuštenje za igranje videoigara od roditelja. Kada je riječ o nadzoru djece tijekom igre, dobiveni podaci pokazuju kako roditelji samo ponekad provjeravaju što njihova djeca igraju i koliko vremena provode igrajući videoigre (36,5 %). Dio roditelja nikada ne nadzire djecu tijekom igranja videoigara (24,1 %). Nasuprot tome, rezultati pokazuju da se roditelji ponekad čak i aktivno uključuju u igru (18,2 %), što je s aspekta medijskoga odgoja najbolji pristup koji u sebi ima ogroman preventivni medijsko-pedagoški potencijal (Verhovnik, 2014, str. 315)”, navodi se u studiji.
Istraživače je također zanimalo jesu li djeca sama upoznata s PEGI oznakama, koje upozoravaju na dobnu primjerenost igara i njihove potencijalno štetne sadržaje. Pokazalo se da većina djece prepoznaje i pravilno tumači oznake, a gotovo 80% ih i razumije da većina danas popularnih igara nije primjerena njihovoj dobi. Međutim, pišu autori, unatoč prepoznavanju upozorenja djeca i dalje igraju neprimjerene videoigre što ukazuje na to da klasifikacija prema uzrastu i primjerenosti sadržaja nije dovoljna da bi se djecu zaštitilo od negativnih učinaka sadržaja videoigara.
Oznake koje trebate znati ako je vaše dijete ljubitelj videoigara
Zanimljivi su i rezultati koji se odnose na to kako djeca percipiraju videoigre i koliko su svjesna njihovih dobrih i loših strana:
Djeca su svjesnija negativnih, nego pozitivnih utjecaja
“Nešto više od polovice ispitane djece (58,3 %) vjeruje da su djeca svjesna pozitivnih i negativnih utjecaja sadržaja videoigara. Pritom su većinom (65,4 %) zaključili kako videoigre nemaju pozitivan utjecaj na djecu.
Djeca su svjesna sljedećih negativnih učinaka videoigara: ovisnosti zbog prekomjernog igranja (91,4 %), nerealnog prikaza života i ljudi (87,5 %), nasilja koje loše utječe na ponašanje (78,4 %), neprimjerenosti sadržaja videoigara njihovoj dobi (76,9 %), rasprava i svađa među prijateljima (74,3 %), mogućnosti otkrivanja osobnih i povjerljivih informacija (71,1 %), te uzroka loših ocjena u školi (62,6 %).
Međutim, djeca su svjesna samo jednog od navedenih pozitivnih učinaka videoigara, a to je suradnja s drugima kako bi se došlo do nekog zadanog cilja. Istodobno, ne prepoznaju pozitivne učinke igranja videoigara, primjerice da igranje videoigara pospješuje koncentraciju i brže rješavanje problema. Prema svemu navedenom, djeca su zapravo svjesna negativnih učinaka sadržaja videoigara više nego li pozitivnih.
Dobrobiti videoigara: kreativnost, suradljivost i bolje pamćenje
Nadovezujući se na prethodno podatke važno je naglasiti kako 62,2 % djece vjeruje da bi videoigre na njih imale pozitivan utjecaj, dok su ranije u anketi naveli kako videoigre generalno negativno utječu na djecu. Kao što je opisano ranije u teoriji, efekt treće osobe pretpostavlja da osobe percipiraju negativne utjecaje kao one koji se više odražavaju na druge nego na njih same (Lin, 2010, str. 208), stoga je ovime potvrđena prisutnost pristranog optimizma, to jest efekta treće osobe.”
Kad je riječ o motivaciji djece za igranjem videoigara, istraživanje je pokazalo da su glavni motivi za igranje izazov (44,2%), zabava (37,8%), znatiželja (35,5%) te mogućnost proživljavanja situacija koje se u stvarnosti ne doživljavaju svakodnevno (34,3%).
Videoigre kao način učenja
“Nešto više od polovice djece (54,4 %) iskazalo je želju za uporabom videoigara s ciljem samostalnog usvajanja nastavnog gradiva, a gotovo isti postotak (53,1 %) djece misli kako bi se videoigre mogle koristiti i u nastavi za učenje. Dakle, vidljivo je da djeca videoigre ne smatraju isključivo alatom za zabavu, već u njima prepoznaju priliku za usvajanje ili usavršavanje znanja i vještina. Navedeno dokazuje 53,7 % djece koja su se, u potpunosti ili djelomično, složila s tvrdnjom kako igrajući videoigre djeca mogu poboljšati svoj način razmišljanja, zaključivanja, reakcije i druge sposobnosti, što su potvrdila i ranija istraživanja (Vimmer, 2014, str. 275). Djeca također vjeruju da igrajući videoigre mogu naučiti korisne stvari kao npr. poboljšati znanje iz engleskog jezika, bolje se služiti računalom, smišljati strategije ili razviti kreativnost (88,5 %)”, stoji u studiji.
U zaključku Labaš, Marinčić i Mujčinović pišu ističu da je “važno educirati ne samo djecu o medijima i njihovu utjecaju, već je važno educirati i roditelje koji bi im, osnaživši svoje medijske kompetencije, trebali osigurati zaštitu od mogućih prijetnji i rizika medijskih sadržaja. U proces medijskog opismenjavanja također bi trebali biti uključeni i nastavnici. Educirani roditelji, učitelji i profesori bi zatim svojim primjerima i smjernicama mogli pomoći djeci pri odabiru videoigara s pomoću kojih bi se samostalno i aktivno mogli uključiti u proces učenja, lakše usvajati nastavno gradivo te poticati kreativnost i praktično primjenjivati znanje.”
Preuzmite cijeli rad “Percepcija djece o utjecaju videoigara”
