Zadajte učenicima da o knjizi koju su pročitali, ili gradivu koje trebaju naučiti, sastave što intrigantnije klikolovne naslove, nadnaslove i podnaslove, predlaže Dinka Juričić, urednica gimnazijskih čitanki i savjetnica za cjeloživotno obrazovanje u Školskoj knjizi, u svojoj kolumni na Školskom portalu
Izvor: Dinka Juričić, Školski portal
Zamislite učenika koji jedva čeka da dođe kući i baci se na pisanje domaće zadaće za sutra. Kakva bi to domaća zadaća morala biti da učenicima ne bude samo iznimno korisna u učenju, nego i neodoljivo zanimljiva?
Odgovor nam je pred nosom… kad god otvorimo koji internetski portal s vijestima. Nijedan, naime, nije imun od clickbaitova.
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje na svom portalu bolje.hr savjetuje da engleski naziv clickbait prevodimo izrazom poveznica mamac: “Nazivom clickbait u engleskome se jeziku označuje poveznica koja mami da se na nju pritisne mišem (klikne) – u pravilu je riječ o senzacionalističkim naslovima ili dijelovima teksta koji vode do mrežnih materijala upitne vrijednosti. Clickbait je u engleskome i pridjev kojim se označuje materijal do kojega se dolazi s pomoću takvih poveznica ili da što ima svojstva takvih materijala, npr. clickbait article. Umjesto engleske riječi clickbait u hrvatskome je bolje upotrebljavati hrvatski izraz poveznica mamac.” Meni je nekako simpatičniji izraz klikolovka, također predložen na tom portalu.
Ovo je tipičan primjer klikolovke:
Naprosto moraš kliknuti i saznati što je to jezivo, strašno, nevjerojatno, šokantno, skandalozno… zar ne? Klikolovka puca na tvoju znatiželju, sklonost sočnoj priči, dobrom traču. Klikolovka koristi elementarne psihološke trikove (podilazi tvojim nagonima) kako bi te namamila da dođeš na stranicu i svojim klikom nahraniš njezin brojač posjeta. Što više posjeta, to je zainteresiranost oglašivača za tu stranicu veća.
A kakve veze imaju klikolovke s motiviranjem učenika i njihovim domaćim zadaćama?
Krenimo od lektire. “Užasnuli bismo se” kad bismo bilježnice s lektirama propustili kroz mjerač plagijata: kod mnogih je učenika gotovo svaka svaka rečenica – tuđa, ukradena… Nema tog pitanja na koje već nemaju na internetu ponuđene odgovore i njima se – mudracima – čini besmislenim gubiti vrijeme čitajući knjigu. A kad bismo im zadali da umjesto ispunjavanja dnevnika čitanja i odgovaranja na pitanja vezana uz lektirno djelo sastave što intrigantnije klikolovne naslove, nadnaslove i podnaslove kojima bi na nekom senzacionalističkom portalu namamili što više ljudi da pročitaju knjigu? Izazovan i kreativan zadatak koji bi im se svidio, zar ne? Ali da bi ga mogli obaviti, morat će i sami – usput – pročitati knjigu o kojoj je riječ.
A povijest, zemljopis, kemija, fizika, matematika, umjetnosti… Želimo li motivirati učenike da samostalno unaprijed prouče sljedeću lekciju ili ponove neke prethodne, zašto im ne bismo zadali da za zadaću sastave urnebesno primamljive klikolovke? Nikad sami nećemo smisliti toliko motivirajućih sadržaja koliko će ih se oni dosjetiti dok budu smišljali klikolovke.
Smišljanje naslova i podnaslova aktivnost je sažimanja, konceptualiziranja, apstrahiranja, promišljanja… aktivnost koju ubrajamo u više kognitivne vještine. Milivoj Solar nas je u svojoj Teoriji književnosti učio da je naslov djela najkraće moguće prepričan njegov sadržaj. Nobelovac Richard Phillips Feynman od svojih je studenata tražio da komplicirane fizikalne koncepte objasne jednom jedinom jednostavnom rečenicom koju bi moglo razumjeti i petogodišnje dijete.
Klikolovke su iznimno moćan alat. U časopisima i na potralima zapravo su uvreda: manipuliraju nama mameći nas do sadržaja koji su uglavnom bezvrijedni ili svjetonazorski nakaradni.
Zadamo li učenicima da smišljaju što uspješnije klikolovke za sadržaje i vrijednosti kojima ih želimo poučiti, na pametan smo način iskoristili taj odličan alat: motivirali smo ih da čitaju, kreativno razmišljaju, sami pronalaze kako će motivirati jedni druge i pri svemu se tomu dobro zabave. Lukavo, zar ne?
Foto: Pixabay; Školski portal
