Kamera koja se slobodno kreće kroz filmski prostor može otkrivati elemente koji su u početku bili sakriveni, pratiti protagoniste na njihovu putu kroz filmski svijet, svojim pokretom naglašavati bitno, doprinositi razvoju dramskog ugođaja, prenositi gledatelju psihološko i emotivno stanje filmskog lika
Izvor: Mario Sablić, Uvod u filmski jezik
U samim počecima filmske umjetnosti snimalo se s jedne pozicije, a radnja se bilježila isključivo statičnim kadrovima, najčešće u srednjem planu. Paralelno s razvojem filmskog jezika razvijala se i tehnologija, pa se kretanje kamere već desetljećima ne doživljava kao vizualna senzacija. Dapače, danas je gotovo nemoguće pronaći filmsko djelo sastavljeno od isključivo statičnih kadrova.
Različita stanja kamere: kada se koriste i kako utječu na gledatelje
Uslijed napretka raznovrsnih tehnoloških pomagala, kao i činjenice da su današnje digitalne filmske kamere daleko lakše i manje od nekadašnjih, tzv. “klasičnih” filmskih kamera, kretanje kamere nije više privilegij projekata s velikim budžetima. Štoviše, danas gotovo svaki mobilni telefon ima mogućnost snimanja kvalitetnih videozapisa, koji se u pravilu uvijek snimaju u kretanju.
No bit zapravo nije može li se kamera kretati, već zašto se kreće.
Razlozi mogu biti raznovrsni – primjerice, nastojanja autora da situaciju prikažu u realnom vremenu, pa izbjegavanjem montažne intervencije postavljaju gledatelja u ishodište filmskog svijeta u kojem on naoko prestaje biti distancirani promatrač te postaje gotovo aktivnim sudionikom (primjerice u filmu “1917” redatelja Sama Mendesa i snimatelja Rogera Deakinsa). Drugim riječima, stupanj gledateljeve involviranosti u filmsku priču i sudbine protagonista daleko je intenzivniji.
Možda je razlog jednostavno želja za promjenom gledateljeve perspektive – iz širokog plana (total, srednji) prilazimo radnji i naglašavamo ono što smatramo najbitnijim u sceni. Takvim kretanjem mijenjamo i gledateljevu udaljenost naspram same filmske radnje i protagonista, usmjeravamo pozornost i naglašavamo ono što smatramo najbitnijim.
Kamera koja se slobodno kreće kroz filmski prostor može otkrivati elemente koji su u početku bili sakriveni, pratiti protagoniste na njihovu putu kroz filmski svijet, svojim pokretom naglašavati bitno, doprinositi razvoju dramskog ugođaja, prenositi gledatelju psihološko i emotivno stanje filmskog lika.
U svojoj temeljnoj funkcionalnosti pokreti kamere mogu imati i isključivo deskriptivnu ulogu, donoseći informacije o mjestu zbivanja i kretanju sudionika.
Kamera “iz ruke”
Česta je strategija suvremenih filmova snimati scene upotrebom “kamere iz ruke”. Metoda je to kada snimatelj pridržava kameru, najčešće oslonjenu na svoje rame, i tako snima kadrove u kojima ne mora nužno biti značajnog kretanja (npr. dijaloška scena sa statičnim protagonistima). Najčešće su pri snimanju blizih i krupnih planova u upotrebi objektivi šire ili srednje žarišne duljine, a kamera se nalazi blizu protagonista, što gledatelja uvodi izravno u središte zbivanja. Rezultat je snimka koja pomalo podrhtava, nema čvrstog oslonca, a kamera je blizu osobi koju snima i pomno prati svaki njezin pokret.
Ovako se postiže neposrednost vizualnog pripovijedanja, izravno dočarava psihološko i emocionalno stanje junaka, kreira dramska napetost, a dojam koji taj stil ostavlja kod gledatelja načelno je dokumentaristički, jer to je nekoć bio čest način snimanja dokumentarnih filmova, a naročito vijesti. Stoga su tada nerijetko namjere autora simulirati realnost, ponuditi gledatelju viđenje lišeno likovne stilizacije, kao da voajerski promatra komadić stvarnog svijeta, premda se radi o vještoj filmskoj manipulaciji.
Vrste pokreta kamere
Temeljni pokreti kamere dijele se na dvije vrste:
- pokreti kamere vezane uz statičnu os
- pokreti kamere na mobilnoj osi.
U prvu kategoriju pripadaju:
a) horizontalni pokret – u kojem se kamera kreće vodoravno slijeva nadesno i obratno, najčešće s ciljem preglednog praćenja radnje
b) vertikalni pokret – pri kojem se kamera kreće vertikalno, prema gore ili prema dolje, a ima osnovnu sličnu namjenu kao i horizontalni pokret.
Naravno, ovisno o potrebi, kamera se može kretati i dijagonalno te se spomenuti pokreti mogu i kombinirati (primjerice, protagonist se diže sa stolca i kreće ulijevo ili udesno).
Pokreti kamere na mobilnoj osi daleko su kompliciraniji i često zahtijevaju korištenje kompleksnije tehnologije (steadicam, gimbal, dolly, kran…). Na taj način kamera može u svojem kretanju značajno mijenjati kut iz kojeg se filmska radnja predočava. Primjerice, iz ekstremne “žablje” perspektive (donjeg rakursa) može prijeći u ekstremni gornji rakurs i na taj način posve promijeniti dramski ugođaj.
Oslobođena stega, pa čak ponekad i zakonitosti gravitacije (kao u filmu “Gravitacija” redatelja Alfonsa Cuarona i snimatelja Emmanuela Lubeckog), pokretna kamera magično opčinjava gledatelja i kreira njegov doživljaj filma.
Preuzmite priručnik za osnovne i srednje škole “Uvod u filmski jezik”
Foto: Siri louis, Unsplash
