‘Od početka korona pandemije i uvođenja mjera karantene u našoj obitelji češće smo zajedno i kroz duge razgovore bolje shvaćam kako mladi probavljaju nepreglednu količinu informacija s elektroničkih uređaja, tableta i pametnih telefona’, piše Velibor Mandić, hrvatski novinar i urednik koji s obitelji živi u San Franciscu
Piše: Velibor Mandić
Svako zlo za neko dobro, pomislio sam neki dan dok sam sa suprugom i naših dvoje tinejdžera živo raspravljao o vijestima s raznoraznih internetskih portala. Od početka korona pandemije i uvođenja mjera karantene u našoj obitelji češće smo zajedno i kroz duge razgovore bolje shvaćam kako mladi probavljaju nepreglednu količinu informacija s elektroničkih uređaja, tableta i pametnih telefona. Neutaživa glad za pandemijskim i drugim informacijama u našem se domu neprimjetno pretvorila u pravo malo natjecanje ili igru u kojoj odobravanjem ostalih pobjeđuje onaj tko prvi uspije saznati i podijeliti s ostalima nešto zanimljivo, novo, prijelomno, šokantno.
U tome smo očito u skladu s trendovima, jer istraživanja pokazuju da se praćenje vijesti globalno u prosjeku povećalo za gotovo 70% od početka epidemije. Istovremeno zatrpale su nas još veće gomile dezinformacija, poluinformacija i teorija zavjera kojima je često bio cilj širenje panike i nepovjerenja. Neka istraživanja čak pokazuju da je smrtnost od virusa porasla u slučajevima kad su građani vjerovali novinarima koji su podcjenjivali posljedice bolesti uzrokovane koronavirusom.
Ovdje u San Franciscu, internetskoj prijestolnici svijeta, analitičari kažu da je pandemija nevjerojatno ubrzala tehnološku revoluciju i u tri mjeseca unijela promjene za koje bi inače trebalo barem tri godine. Milijarde ljudi gotovo preko noći prebacile su mnoge aktivnosti na internet, od školovanja i poslovnih sastanaka do naručivanja hrane i drugih potrepština. Multinacionalne tehnološke tvrke, mnoge sa sjedištem upravo ovdje u sjevernoj Kaliforniji, tako su još više pojačale utjecaj na svim kontinentima i na našu svakodnevicu, te još čvršće ovladale našim vremenom mnogim satima koje svakodnevno provodimo pred manjim i većim ekranima. Ako malo podignete pogled sa zaslona vašeg omiljenog uređaja uvjerit ćete se da i svi oko vas neprestance, kao začarani, kažiprstom izvježbano klize po desetak centimetara šarenog visokosofisticiranog elektroničkog polja koje precizno sluša svaki vaš pokret.
Praćenje prosvjeda u SAD-u
Kao roditelja često me zaprepasti brzina kojom moja šesnaestogodišnja kći munjevito upravlja instaliranim aplikacijama i često je, kada mi nešto pokazuje na zaslonu, zamolim da uspori jer jednostavno ne uspijevam pratiti. U umješnosti pronalaska brze informacije djeca su se iskazala i prije nekoliko tjedana kada se Sjedinjenim Američkim Državama preko noći proširio val prosvjeda i nasilnih izgreda zbog policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda u Mineapolisu u saveznoj državi Minesoti. S prozora smo slušali policijske sirene i promatrali helikoptere kako danju i noću kruže nad gradom, a na televizijskim smo kanalima pokušavali saznati što se zapravo događa. No situacija je zbog nasilja eskalirala i postala opasna čak i za novinarske timove, te su televizijski kanali emitirali samo snimke sa sigurne udaljenosti i iz helikoptera.
Tada su se uključili moji tinejdžeri i pokazali na ekranima njihovih pametnih telefona što se događa i na koji način traže informacije – iz nebrojenih prijenosa uživo na Twitteru i drugim aplikacijama pratili smo zgranuto kako se na ulicama našeg grada razbijaju izlozi, pale kontejneri i kradu automobili iz autosalona. Stotine mladih prosvjednika uključilo je telefone i kao da su se natjecali tko će u svijet poslati bolji direktan prijenos kaotičnog stanja u kojemu se nalazilo naše susjedstvo, ali i većina gradova u SAD-u.
Dok je moja kći prebacivala s aplikacije na aplikaciju sa sve šokantnijim prijenosima uživo, u meni je proradio novinarski instinkt za provjerom jesu li možda te scene namještene ili snimljene unaprijed. Fact-checking analizom istinitosti svega što je objavljeno te kaotične noći u Sjedinjenim Državama vjerojatno se nitko ne bavi jer svaki novi dan donosi i novu bujicu postova, video zapisa i memova koje treba probaviti.
Strah od propuštanja vijesti
Pandemija koronavirusa i prateća joj infodemija dodatno je otežala razgovor o snalaženju svih generacija u medijskom prostoru.
Psiholozi koji se već godinama bave proučavanjem sindroma straha od propuštanja (FOMO – fear of missing out) smatraju da mediji, osobito društveni, u vrijeme pandemije dodatno narušavaju mentalno zdravlje, a neke od posljedica su pomanjkanje sna i prekomjerna usredotočenost na negativne vijesti. Novo istraživanje provedeno tijekom proteklih mjeseci pandemije u Sjedinjenim Državama i Turskoj pokazuje da će sindrom straha od propuštanja, FOMO, u online svijetu i u budućnosti predstavljati ozbiljan problem.
“U vrijeme karantene bombardirani smo svakojakim sadržajima na internetu i mnogi od tih sadržaja, na primjer Instagram video prijenosi uživo, mogu se gledati samo u određeno ograničeno vrijeme”, kaže profesorica Lalin Anik sa Sveučilišta u Virginiji upozoravajući da je količina tih sadržaja puno veća nego što je moguće pročitati i pogledati. Lalik zabrinjava i to što mnogi aktivno traže negativne i tragične informacije o pandemiji, a potom ih dijele i komentiraju na društvenim mrežama. A upravo oni koji su najviše pratili negativne vijesti o pandemiji imali su, prema istraživanju, najviše problema usredotočiti se na svakodnevne obaveze u školi ili na poslu. Svi koji se počinju osjećati beznadno trebaju znati da i mnogi drugi pate od istog problema, te da bi bilo najbolje odmaknuti se od negativnih vijesti i okrenuti drugim aktivnostima.
Sljedeća dobra prilika za razgovor o medijima s mojim tinejdžerima ukazala se za vrijeme nekoliko dana odmora, prvog od početka korona krize. U dugim vožnjama autocestama objasnili su mi na nekoliko primjera kako ih neki post ili poruka koju im pošalju prijatelji može odvesti u sasvim krivom smjeru.
Dijeljenje bez provjere
U već spomenutim burnim prosvjedima diljem Sjedinjenih Država jedne su noći, ispričala mi je kći, i njezini prijatelji podijelili Twitter poruku koja javlja da u glavnom gradu SAD-a, Washingtonu D.C., ne rade mobilne i internetske mreže. Na Twitteru i drugim društvenim mrežama informacija je te noći dijeljena stotinama tisuća puta, s dodanim katastrofičnim fotografijama ogromnih požara u gradu. Ujutro se međutim pokazalo da je sve bila namještaljka na koju su nasjeli mnogi, a naročito na fotografije požara koje su zapravo kadrovi iz holivudske serije s puno specijalnih efekata.
Većina korisnika društvenih mreža, objasnila su mi djeca, informaciju primi kada je već podijeljena mnogo puta i rijetko tko se vraća unatrag provjeriti otkud je neki hashtag ili trend krenuo. Mlađe generacije prihvaćaju da je ne tako mali broj informacija netočan, ali prelaze preko toga svjesni da će mnogi sigurno jednostavno nasjesti. Koliko je situacija ozbiljna pokazuju i istraživanja koja potvrđuju da se laž na internetu širi čak i brže i doseže veći broj ljudi nego istina. Zanimljivo je nadalje da, prema još jednoj studiji, lažne vijesti češće šire zreliji korisnici interneta, a razlozi su prilično kompleksni. Ne pomaže niti ako uz neku lažnu vijest jasno stoji upozorenje kako se radi o neistini jer, paradoksalno, mozak osobe zrelije dobi nakon tri dana počinje pamtiti informaciju kao djelomičnu ili potpunu istinu. Stoga znanstvenici pozivaju da se razvoju medijske pismenosti pristupa pažljivo i na drugačije načine kod različitih dobnih skupina.
Upitao sam za komentar i trinaestogodišnjeg sina koji još uvijek nije pretjerani ljubitelj aktualnih vijesti i rijetko koristi društvene mreže, ali od početka pandemije više vremena provodi na YouTubeu, ponajviše zbog glazbe, ali i zbog videoigara. Mnogi gejmeri, rekao je, objavljuju video uratke i često koriste prostački riječnik, te komentiraju političke teme i šire teorije zavjere. Slično se događa i na internetskim forumima i aplikacijama koje koriste gejmeri, primjerice na Discordu, a cyberbullying je među gejmerima također priličan problem.
Vrijeme za usporavanje
Naši obiteljski razgovori o ovim ozbiljnim temama postali su neka vrsta dvosmjerne edukacije i razmjene iskustava i prihvatio sam da adolescenti o novim načinima konzumacije informacija i medijima nerijetko znaju više od odraslih. Ne postoji jedinstven i siguran način kojim se možemo obraniti od lažnih vijesti i negativnosti iz raznoraznih medija, ali svi, i djeca i odrasli, svakako bismo trebali usporiti kada je potrebno, stati na loptu. Stručnjaci nam naime preporučuju da ne dijelimo poruke prebrzo, osobito u situacijama kada smo emocionalni, uzbuđeni ili ljuti.
Uzmite za primjer uzbuđenje na nogometnim utakmicama i važne odluke koje mogu presuditi konačan rezultat. Tehnološka revolucija na nogometne je terene naime unijela novost koju vjerojatno već poznajete, VAR (Video assistant referee), a koja sucima, kada su u nedoumici, dozvoljava da zaustave igru i provjere na video snimci što se zapravo dogodilo.
Sličan pristup provjere možda ponekad nije naodmet primjeniti prije nego što neku vijest podijelite s prijateljima na vašoj omiljenoj internetskoj društvenoj mreži. Pritom budimo svjesni da mnoge informacije treba uzeti sa zadrškom, jer proći će neko vrijeme dok se ne potvrdi što je zapravo istina. Na primjer, upravo ovih dana znanstvenici se ne mogu složiti kada će stići efikasno cjepivo protiv Covida-19, hoće li to biti krajem ove godine ili početkom ili krajem iduće, tko će cjepivo prvi napraviti, jesu li ga možda Rusi već proizveli… mnogo je takvih rasprava, ali jedinstvenog zaključka nema. U takvim situacijama možda je bolje ne stvarati brzoplet zaključak već jednostavno pričekati da istraživački laboratoriji odrade posao do kraja. U međuvremenu možemo učiniti nešto korisno za vlastito zdravlje, a što prerijetko činimo – dezinficirati i očistiti pametni telefon prije sljedeće upotrebe.
Dezinformacije o koronavirusu povećavaju razinu stresa kod djece
