Ljiljana Studeni, učiteljica razredne nastave u OŠ Jelkovec, opisala je u svojoj kolumni na Školskom portalu kako u nastavi koristi videozapise s interneta te kako razgovara s učenicima o njihovoj kvaliteti i funkcioniranju servisa poput YouTubea
Izvor: Ljiljana Studeni, Školski portal
Internet je bogat mrežnim uslugama za razmjenu videozapisa koji mogu biti dobra dopuna u obrazovanju. Kad se u tu svrhu koristim internetom u nastavi, a to je gotovo svaki dan, ne propuštam priliku spomenuti učenicima da sadržaje na internet može postaviti bilo tko i da je važno znati određene podatke o izvoru.
‘Medijsku pismenost nastojim integrirati u sve nastavne predmete’
Koliko god se vlasnici tih stranica trudili spriječiti različite zlouporabe, sloboda koju pruža internetsko objavljivanje, kao i nepregledna količina videozapisa koji se objavljuju u kratkom vremenu, nameću im uvijek nove izazove.
Kako bi moji učenici potpuno razumjeli o čemu govorim, uspoređujem to s objavljivanjem knjiga.
Razgovaramo o procesu koji prethodi objavljivanju, na primjer, jednoga njihova udžbenika ili neke knjige. Pregledavamo prve i zadnje stranice te upoznajemo zanimanja koja su uključena u taj proces – što je recenzija i tko mogu biti recenzenti, što rade lektori te koliki je rizik za izdavačku kuću ako se u objavljivanju pisanoga sadržaja uoči kakva neprimjerenost ili pogreška. Tek nakon svih kontrola i procjena stručnih ljudi koji su educirani za svoj posao, knjiga ili udžbenik idu u prodaju.
Znači, nisu besplatni. S druge strane, ispričam im priču o najpopularnijem internetskom servisu za objavljivanje videozapisa, a to je učenicima poznati YouTube.
I tu slijedi nova lekcija iz gospodarstva koja nije uključena u nastavni plan i program Prirode i društva, iako je iznimno potrebna današnjim generacijama učenika. Ne samo zato što internet pruža brojne mogućnosti za neka nova, buduća zanimanja, već i stoga što najosnovnije informacije o funkcioniranju tržišta unutar virtualnog svijeta mogu pomoći da im svi oni razgovori o opasnostima na internetu budu jasniji.
Najprije je potrebno naglasiti da su svi sadržaji na toj stranici dostupni besplatno te se zapitati od čega njezini vlasnici zarađuju novac, a brojni podatci govore da je riječ o mnogo novca. Zatim treba uvidjeti da je tržište virtualnog svijeta mnogo masovnije, jer je lako dostupno svima. Potaknem učenike da sami zaključe kako je internetom moguće u vrlo kratkom vremenu, iz svoga doma, “doći” i do najudaljenijih mjesta na Zemlji.
Već sam podatak da YouTube danas ima oko 1,3 milijarde korisnika koji dnevno u prosjeku pogledaju oko pet milijardi videozapisa govori mnogo o razmjerima toga tržišta.
Sljedeća pitanja o kojima trebaju promišljati jesu – tko brine o kvaliteti sadržaja i primjerenosti s obzirom na dob te može li se ta količina lako kontrolirati. Svega nekoliko servisa koji, poput YouTubea, služe za razmjenu videozapisa, nastoji nametnuti određenu kvalitetu videozapisa. Međutim, posljedica je toga manja popularnost, odnosno manja posjećenost tih servisa. Dobro je potaknuti djecu na to da razmisle o razlozima zbog kojih je tome tako.
Moj je najdraži dio rasprave u učionici vezan za mogućnost koju YouTube nudi svojim korisnicima – ocjenjivanje te komentiranje onoga što gledaju. Naime, čak i s odraslima, prijateljima, poznanicima i kolegama, često raspravljam o odnosu popularnosti i kvalitete uradaka na YouTubeu. Najčešće se te rasprave odnose na glazbene spotove koji promiču popularnu glazbu, a koji su istodobno čak i glazbeno, a ne samo korištenjem filmskih izražajnih sredstava, prosječni ili loši.
Iznenadim se koliko je “YouTube kultura” iskrivila percepciju ljudi o procjeni kvalitete, čak i onima koji ponešto znaju ili bi trebali znati. U nedostatku argumenata često čujem da je to stvar ukusa, a da se o ukusima ne raspravlja.
Međutim, moje je mišljenje kako baš danas o ukusima treba raspravljati više nego ikad.
I kad sve to sagledam, zaključujem kako je za medijsko obrazovanje jako važno razgovarati s djecom od najranije dobi upravo o kvaliteti.
Što konkretno na YouTubeu i sličnim stranicama znači biti uspješan u odnosu na uspjeh u stvarnome svijetu? Može li se kvaliteta mjeriti brojem pregleda ili lajkova?
S koje god strane pristupim, masovnost obično ide uz one popularne sadržaje koji obiluju stereotipima svake vrste te su namijenjeni za prosječno medijski obrazovane i neobrazovane, a takvih je najviše. Iznimke svakako postoje, ali su zanemarive u odnosu na prethodno spomenuto.
Stoga sam u nastavnome radu neumorna u traženju isključivo onih videozapisa koji zadovoljavaju kvalitetu, a moram priznati da je to posao koji oduzima mnogo vremena. Smatram da djeca, barem u školi, ne bi trebala biti izložena bilo kakvom audiovizualnom uratku, čak i ako nam on služi isključivo za kratko i usputno pokazivanje onoga što trenutačno usvajaju, a što im je nepoznato iz svakodnevice.
S obzirom na to da je nastavni proces “živ” te da obiluje situacijama koje ne uspijemo predvidjeti tijekom svoga pripremanja, katkad nastavni sat treba oblikovati u trenutku, a internet je tada vrlo koristan.
Koja je uloga učitelja danas, kad su sve informacije dostupne na internetu?
Vjerujem da većina učiteljica i učitelja kojima je dostupan u radu koriste te mogućnosti i “na licu mjesta”. Kad nas pojedini učenici iznenade komentarom da nikad nisu vidjeli neku prirodnu pojavu ili životnu situaciju koju smo usput spomenuli, naravno da ćemo se istoga trenutka spojiti na mrežu i u moru videozapisa i fotografija pronaći ono što nedostaje za potpuno razumijevanje. Ograničenost vremenom dovede nas u situaciju da reagiramo brzo te naše nastavno sredstvo u takvoj situaciji postaje neki amaterski, a možda i vrlo loš video. Doduše, on daje informaciju, ali uz loše korištena izražajna sredstva. Ako to naglasimo učenicima, a trebali bismo, i s njima komentiramo što nije dobro ili kako bi se moglo bolje snimiti, nećemo pogriješiti, a također ćemo pridonijeti njihovu medijskom obrazovanju. Jer, da bi znali što je dobro, moraju katkad vidjeti i loše.
Nedavni me događaj inspirirao da na internetu potražim dobar videozapis kojim ću se ubuduće obvezatno koristiti u svome radu, a danas i podijeliti link na kojemu je dostupan – svim čitateljima ovoga teksta – učiteljima, ali i roditeljima. I bit će mi drago da videozapis dođe do djece. Zbog čega?
U mojoj je školi u treći razred upisano nešto više od 150 djece. Imamo šest razrednih odjela trećih razreda i nas je šest učiteljica istoga dana na satu hrvatskoga jezika provelo interpretaciju teksta Ivana Goleša Bajka o maslačcima.
Nas koji radimo u školi rijetko još nešto može iznenaditi, ali činjenica da je od tolikog broja djece samo njih dvadesetak znalo da su žuti i pahuljasti sivkasti maslačak isti cvijet doslovno nas je zaprepastila!
Pojedini učenici tu činjenicu nisu uspjeli osvijestiti čak ni nakon čitanja spomenutoga teksta koji u prenesenome značenju govori o preobražaju maslačka iz zlatnožutoga cvijeta u pahuljasti bogat “padobrancima”. Stoga ovaj video koji slijedi danas vrijedi tisuću riječi!
Provjerite znaju li vaša djeca tu informaciju o maslačku, cvijetu koji im je poznat od najranije dobi – kad ga otpuhuju na livadama i u gradskim parkovima te hvataju “padobrance”.
I da zaključim – o ukusima trebamo raspravljati s djecom svaki dan i u svakoj situaciji.
Jer, ako o tome prestanemo razgovarati, zavladat će – neukus.
Također, trebamo imati u vidu da mnogo toga o prirodi naša djeca ne znaju, iako nam se čini da se to podrazumijeva. Zato ih što češće vodimo u prirodu i u prirodi razgovarajmo s njima o svijetu koji nas okružuje.
A videozapisima s interneta koristimo se da iskustva stečena u prirodnom okruženju lakše razumiju i brže zapamte.
5 stvari koje možete napraviti kako bi YouTube učinili sigurnijim za djecu
