Kako kritički čitati i analizirati medije kojima smo okruženi, ali i što imati na umu kada sami stvaramo medijske poruke i odašiljemo ih, primjerice, putem društvenih mreža, prenosimo iz priručnika za razvoj medijske pismenosti ‘Čitajmo između redaka’ u izdanju udruga GONG i Kurziv
Izvor: Čitajmo između redaka – priručnik za razvoj medijske pismenosti
Danas smo, više nego ikada prije, okruženi medijima: tekstove čitamo kao gif-ove, novinske članke, televizijske priloge, fotografije na Facebooku i Instagramu, videoklipove na YouTubeu ili Snapchatu, sms poruke ili grupne chatove na WhatsAppu. Sukladno tome, čitanje i pisanje okružuju nas na načine koje prošle generacije nisu mogle ni zamisliti. Tko je, gledajući u 1950-ima prema budućnosti, mogao zamisliti da ćemo praktičnim, džepnim mobilnim tehnološkim spravicama u svakom trenutku moći čitati vijesti iz cijelog svijeta, mnoge od njih pratiti uživo ili razgovarati videom s prijateljicom na drugom kraju svijeta. No, da bismo uistinu bili povezani, uz visoku razinu tehnoloških kompetencija, moramo biti opremljeni analitičkim alatima koji nam omogućavaju da razumijemo i poruke koje nas okružuju u ovom konstantno umreženom, hipermedijskom svijetu.
Priručnik za razvoj medijske pismenosti za nastavnike, studente i srednjoškolce
Ono što većina nas ne zna, ili bar nije osvijestila, jest da svakodnevno sudjelujemo u procesima stvaranja neke vrste medija. Sve češće se susrećemo s novinskim vijestima koje se temelje na objavama na društvenim mrežama, a početno preuzimanje objava s Facebooka nekih javnih osoba proširuje se sve više na poruke koje objavljuju široj javnosti nepoznati korisnici. Poruke koje odašiljemo na Facebooku, Twitteru i Tumblru plutaju mrežnim prostranstvima i stvaraju neusustavljen korpus informacija koje nekome mogu biti banalne, a drugome od životne važnosti. Njihova struktura često sasvim nenamjerno odgovara fundamentalnoj strukturi novinskog članka ili barem nekoj varijaciji njegovih osnovnih elemenata, poput naslova, pripadajuće fotografije ili ilustracije, kratkog uvoda, itd.
Također, nije rijetkost ni da informacije koje plasiramo na društvenim mrežama – bilo da prijatelje upozoravamo na rupu u pločniku na putu od kuće do škole koja je potencijalno opasna ili opisujemo kako smo proveli ljetne praznike – odgovaraju na pet fundamentalnih novinarskih pitanja (Tko? Što? Gdje? kada? Zašto?) i time, barem načelno, ispunjavaju svoju osnovnu funkciju: izvještavanje javnosti o događajima koji su važni, bilo nama osobno ili općenito.
Kako uz pomoć mobitela pričati priče i poticati promjene u društvu
Pritom je izuzetno bitno, kao i u novinarskom poslu, razlučiti činjenice: rupa u pločniku na prometnoj trasi informacija od javnog je interesa, bit će zanimljiva i korisna svima, a vaše impresije s ljetovanja bit će zanimljive samo nekima. Suvremena medijska slika svijeta često ne odgovara ovim principima pa se i jedno i drugo plasira kao relevantno, pogotovo kroz optiku našega tobožnjeg interesa za živote javnih osoba, što je, također, s jedne strane sasvim legitimno, a s druge često odmiče fokus od uistinu važnih događaja, onih koju mogu imati mnogo više stvarnog utjecaja na naše živote.
Razlika između našega privatnog medijskog univerzuma i onog javnog, dakako, postoji, a omeđena je prvenstveno razinom odgovornosti prema informacijama koje plasiramo u javnost: funkcija profesionalnog medija jest istinito i uravnoteženo prenositi informacije i izvještavati o događajima koji su od javnog interesa, a mi privatno imamo slobodu izabrati kako će izgledati reprezentacija našeg života u javnosti.
To ne znači da ne možemo ponešto naučiti i primijeniti iz principa prema kojima rade profesionalni mediji. Novinarke i novinari u svome svakodnevnom radu drže se profesionalnih i etičkih standarda svoje struke, a mi bismo, kao pojedinci, jednako tako trebali na umu imati da ono što objavljujemo ima određene posljedice. Uvijek bismo na umu trebali imati poštovanje prema drugima, da smo i prema sebi i zajednici u kojoj živimo dužni uvažavati različitosti, pravo glasa, prava djece, prava žena, prava rasnih, rodnih, nacionalnih, vjerskih i seksualnih manjina. O svemu bismo tome trebali dobro razmisliti prije negoli se uhvatimo pisanja, fotografiranja, snimanja i oblikovanja informacija koje odašiljemo u svijet. To je naša odgovornost.
Kada ovdje govorimo o medijskoj pismenosti, ne govorimo o bazičnim informatičkim kompetencijama niti o razlikovanju specifičnosti umjetničkih i popularnih žanrova okupljenih pod pojmom medijske kulture (film, strip, videoigre itd.), već pokušavamo iskoračiti dalje. Pretpostavljajući da neki tip znanja o spomenutim područjima imamo i na teorijskoj i na praktičnoj razini, istovremeno se vraćamo pomalo u prošlost prema klasičnim tiskanim medijima, radiju i televiziji, čvrsto
stojimo u sadašnjosti sa suvremenim varijantama elektroničkih medija poput informativnih portala, a pomalo gledamo i prema društvenim mrežama, koje nesumnjivo stvaraju povratnu spregu prema prošlosti i oblikuju medije budućnosti. Ponešto je od toga dobro, ponešto loše, ponešto se događa pred našim očima prebrzo da bismo mogli odmah procijeniti, ali ono što je ovdje važno jest znati točno s čime od toga imamo posla kada stojimo pred uključenim računalom, radioprijamnikom ili mobitelom.
Proces učinkovite analize medija temelji se na sljedećim konceptima:
- sve su medijske poruke konstruirane
- svaki medij ima svoje karakteristike i jedinstven jezik stvaranja poruke
- sve medijske poruke sadrže vrijednosti i stavove
- ljudi stvaraju vlastito značenje medijske poruke temeljem svojih individualnih vještina, iskustava, stavova i vjerovanja
- mediji i medijske poruke mogu utjecati na vjerovanja, stavove, vrijednosti, ponašanje, te društvene i demokratski proces.
Kroz komunikaciju s obitelji, prijateljima, suradnicima ili osobama koje nas okružuju svakodnevno možemo primijetiti komunikacijske izazove i nesporazume. Komunikacija ovisi o pošiljatelju poruke, primatelju poruke i komunikacijskom kanalu kroz koji poruka prolazi.
