Ako već djetetu mlađe jasličke dobi nudimo animirane filmove, što bismo općenito trebali izbjegavati, to mogu biti na primjer Piko, Praščić Pepa, Miffy te Tomica i prijatelji, predlaže odgojiteljica Jelena Alpeza u odgovoru našoj čitateljici
Pitanje: Obraćam vam se u vezi s izborom crtića za moje jednogodišnje dijete. Za sada nastojimo da što manje gleda crtiće i ekrane općenito, ali u nekim situacijama nam ipak dobro dođu (rezanje noktiju, inhalacija, smirivanje nakon ružnih snova…). I onda kada ih već gleda, želim da gleda kvalitetne crtiće. To trenutno znači da gleda samo crtić Booba, koji smo slučajno našli na internetu. U ono malo vremena što imam pokušala sam pronaći još koji kvalitetan crtić, ali nisam uspjela. Neki sadrže i nasilne scene, upitne poruke o vrijednostima, međuljudskim odnosima i slično. Stoga me zanima što biste vi preporučili za djecu te dobi. Pritom vas molim i za ideje za crtiće koji se mogu pronaći na Youtubeu i za one koje je potrebno kupiti. Također, ako smatrate da Booba nije dobar izbor za malu djecu, molim vas i to napišite i ako je moguće objasnite zašto.
Odgovara mag.praesc.educ. Jelena Alpeza, odgojiteljica u Dječjem vrtiću Pčelica:
Govoreći iz svog profesionalnog odgojiteljskog iskustva, nisam zagovornik izlaganja djece mlađe jasličke dobi crtanim filmovima ili bilo kojim drugim medijskim sadržajima.
Mišljenja sam da animirana serija Booba nije primjerena za jednogodišnjake. Prizori u kojima glavni lik uključuje daljinski upravljač i time prebrzo pokreće stolicu u kojoj sjedi mišić, zatim uključuje usisavač (epizoda 33) ili pokušava doći do lopte koja se zaglavila ispod stroja za čišćenje cipela kojeg pokreće te mu zaglavi rep (epizoda 32) i mnogi drugi, nisu primjereni za djecu jasličke dobi. Radnja obiluje brzim izmjenama, npr. lopta koja se odbija o zidove (epizoda 32), puno je detalja i boje, uznemirujućih i glasnih zvukova.
Ako se djetetu te dobi već nude animirani filmovi, preporučila bih serije animiranih filmova Piko, Praščić Pepa, Miffy, Tomica i prijatelji. Razlog tome je svakako radnja sporijeg ritma, jednostavna animacija i zvukovi. Navedeni animirani filmovi uglavnom prikazuju različite problemske situacije s kojima se uglavnom susreću djeca jasličke dobi te nude i prihvatljiva rješenja.
Posebno bih napomenula da bi sve odabrane medijske sadržaje trebali gledati zajedno s djecom, komentirati ih i pojašnjavati nejasnoće.
Brojna istraživanja pokazuju da korištenje medijskih sadržaja počinje već u najranijoj dobi, a tijekom razdoblja razvoja i socijalizacije, djeca su najranjivija skupina korisnika medija. U istraživanju o utjecaju medija na djecu u Hrvatskoj, 35,9% anketiranih roditelja reklo je da njihova djeca već s godinu dana počinju gledati televizijski program (Brusić i sur., 2015).
Dob djeteta utječe i na sposobnost razumijevanja medijskih poruka. Istraživanje psihologinje Wendy L. Josephson (1995) dokazuje da gledanje televizije i korištenje drugih medijskih sadržaja kod djece mlađe od dvije godine može usporiti kognitivni razvoj te se ne preporučuje do druge godine života.
Psihologinja Josephson (1995) ukazuje kako dijete te dobi ne može s dovoljno pažnje pratiti medijske sadržaje niti razumjeti radnju. Privlače ih zvukovi i svjetla, a mogu imitirati jednostavne radnje i pokrete koje vide na televiziji, kao na primjer mahanje rukama i pljeskanje.
Američka pedijatrijska akademija dugo je savjetovala roditeljima da izbjegavaju izlagati djecu mlađu od 2 godine gledanju televizije, a da starijoj djeci ograniče vrijeme provedeno uz medije na sat do dva dnevno (Američko društvo pedijatara, 2010). Novije preporuke objavljene 2016. godine ipak su nešto blaže, no roditeljima se i dalje ne preporučuje izlagati djecu do 18 mjeseci medijskim sadržajima, osim u iznimnim situacijama kao što je video-chat s članovima obitelji, ali uz prisustvo odrasle osobe (Američka pedijatrijska akademija, 2016).
Nove preporuke američkih pedijatara za korištenje medija u obitelji
Dr. Dimitri Christakis, američki pedijatar, upozorava na moguće posljedice ranog izlaganja djece medijskim sadržajima, kao što su smanjena koncentracija i impulzivnost te poteškoće u razvoju govora (2012). Nadalje, dr. Christakis potiče roditelje da vrijeme iskoriste za interakciju, odnosno za igru s djecom, pričanje priča, pjevanje i drugo (2012).
Britanska logopedinja Sally Ward (2012) ističe kako je u porastu broj djece mlađe od godine dana kojima televizijski zvukovi stvaraju poteškoće u primjećivanju zvukova iz okruženja, što dugoročno može imati za posljedicu smanjenu pažnju i probleme u učenju. Jednosmjerna komunikacija, kojoj su djeca izložena preko televizije i drugih pružatelja medijskih usluga, može imati posljedice i na govor djeteta.
Valja spomenuti i McGurkov efekt, zvučni efekt kod kojeg način pomicanja usana utječe na razumijevanje glasova, a za posljedicu ima drugi smisao riječi od izgovorenog.
Trebamo li ograničiti korištenje pametnog telefona dok smo sa svojom bebom?
Foto: People Creations
