Duhovit i dirljiv, Chaplinov ‘Mališan’ osvojit će djecu svom jednostavnom pričom i likovima. Odličan je izbor za prvo iskustvo gledanja nijemog filma pa i crno-bijelog filma uopće
Izvor: Filmsko-obrazovni program Sedmi kontinent
Igrani film Mališan, redatelja Charlieja Chaplina iz 1921. prvi je dugometražni film koji je spojio komediju i dramu. Njegova priča započinje tako što neudana žena odluči ostaviti svoje novorođeno dijete na zadnjem sjedištu luksuznog automobila s napisanom porukom u kojoj poručuje vlasniku da čuva i voli njenog sina. Na dijete nailazi Skitnica (Charles Chaplin) koji ispočetka ne prihvaća takvu obvezu, ali se smekša te preuzme brigu o djetetu (John). Kako John odrasta, njih dvojica stvaraju sve bolji odnos te počinju raditi sitna kriminalna djela kojima nasamaruju nevine ljude. U međuvremenu, Johnova majka postaje bogata zvijezda koja pomaže siromašnima kako ne bi ponovili njezinu pogrešku. Nakon nekog vremena majci i djetetu se slučajno presjeku putevi, ali jedno drugo ne prepoznaju…
Film se preporučuje djeci od devet godina nadalje, a vrijednosti kao životna radost, odnosi i komunikacija te nošenje s gubitkom neke su od tema koje osvješćuje i o kojima možete razgovarati s djecom.
U filmsko-obrazovnom programu Sedmi kontinet, film se nakon gledanja analizira uz stručno vodstvo, a predviđeno je i gostovanje filmaša – profesionalnog glumca Dražena Šivaka. Uz to, učitelji dobivaju metodičke materijale s prijedlozima aktivnosti za učenike prije i nakon gledanja filma, a dio tih materijala je i esej o filmu, koji ovdje u cjelosti prenosimo.
Autor eseja je stručni suradnik Sedmog kontinenta Igor Bezinović, redatelj i profesor filozofije i sociologije.
Jednostavnost bliska djeci
Valja imati na umu da će projekcija filma Mališan mnogim učenicima biti prvo iskustvo gledanja nijemog filma u životu pa možda i prvo iskustvo gledanja crno-bijelog filma uopće. Također valja imati na umu da će, nažalost, mnogima to biti i zadnje takvo iskustvo. Danas je audiovizualna kultura, naime, bitno drugačija no u Chaplinovo vrijeme pa možemo reći da je uživanje u nijemome filmu danas rezervirano za specifične društvene skupine, filmofile i istraživače povijesti filma.
Međutim, još jedna je društvena skupina u stanju “punim plućima” uživati u nijemim filmovima, a to su djeca. Zašto? Zato što nijemi film, spram suvremenog dječjeg (igranog ili animiniranog) filma, ima ono što slikovnica ima spram romana ili uspavanka spram simfonije. Slikovnicu, uspavanku i slapstick komediju, naime, odlikuje vrlina koju djeca osobito cijene, a to je jednostavnost. Kako djeca budu sazrijevala, kako budu otkrivala audiovizualno atraktivnije filmove, složenije priče i sofisticiranije likove, tako će i mijenjati i svoje kriterije i ukuse. Upravo je zato razdoblje trećeg i četvrtog razreda osnovne škole pravo vrijeme za odlazak na projekciju nijemoga filma.
U ovoj priči imamo najjednostavniju moguću fabulu i likove tipskih karaktera: skitnicu, dječaka, majku, policajca, doktora, zlikovca… Pritom navedene likove glume izrazito prepoznatljivi glumci, prenaglašenih pokreta i jednostavnih kostima. Podjela na pozitivce i negativce je više nego očita, pri čemu posebni šarm priči daje činjenica da su pozitivni likovi oni koji krše zakon, dok su negativci pripadnici snaga reda, što je karakteristično za Chaplinovo, i inače socijalno osjetljivo, stvaralaštvo. Što se zvuka tiče, svodi se isključivo na izvanscensku glazbenu pratnju koja atmosferski prati sliku. Glazbu je komponirao sam Chaplin 1971. godine, kada je i premontirao film čak pedeset godina nakon njegova nastanka.
Kao poseban kuriozitet ovoga filma valja navesti jednu od završnih scena, scenu sna. Naglašavanje veze filma i snova bila je osobito atraktivno upravo tijekom dvadesetih godina, ali u posve drugom kulturnom krugu, onom francuskih nadrealista. Chaplin, međutim, već na samom početku dvadesetih odlučuje film privesti kraju scenom koja se fabularno nipočemu ne uklapa u ostatak radnje, osim što se u njoj pojavljuje mnogo likova iz Skitničinog života (koje smo ranije viđali u filmu), ovaj put u ulogama anđela. Taj petominutni intermezzo, koji funkcionira i kao zaseban kratki film, svakako je Chaplinova scenarističko – režijska inovacija koja također svjedoči o činjenici da nijemi film nije svodiv samo na žanr slapsticka.
Priča bez riječi
Zanemarimo li značaj glazbe i natpisa (telopa) za pričanje priče, nijemi film je osobito važan za osvještavanje činjenice da se u svakome filmu ogroman broj informacija i emocija može prenijeti bez riječi, uz pomoć glume i režijskog raskadriravanja. Iako je djeci i na intutivnoj razini jasno da se priču može pričati i bez riječi (svi znaju za pantomimu), nijemi film može biti dodatni poticaj za razradu ideju vizualnog pripovijedanja.
Prvi Chaplinov dugometražni film bio je vrlo popularan među publikom nakon premijere 1921. godine. Pa, iako znamo da nijemi film danas ne može rušiti rekorde na kino blagajnama, valja istaknuti da je Chaplinov Mališan odolio zubu vremena, a tragikomična priča o legendarnom paru Skitinica – dječak odavno je postala dijelom opće kulture. Glumac Jackie Coogan proslavio se kao dječji glumac, a kasnije i kao ujak Fester u legendarnoj seriji Obitelj Adams, dok je Charlie Chaplin nakon Mališana režirao još deset, što nijemih, što zvučnih, filmova.
‘Djeci u bolnici donosimo filmski svijet u kojem je sve moguće’
