Prema nedavnom američkom istraživanju, u dijeljenju netočnih informacija u online okruženju sudjeluju zapravo svi, bez obzira na razinu digitalne pismenosti i mogućnosti raspoznavanja je li nešto istinito ili nije
Piše: Velibor Mandić
Možda će vam ovo zvučati čudno i malkice nelogično, no kada je o širenju dezinformacija na internetu riječ, ne bismo zapravo trebali vjerovati nikome pa čak ni – samima sebi. Često naime pomislimo da samo neki od nas, za koje pretpostavljamo da nisu dovoljno digitalno medijski pismeni, raspačavaju dezinformacije. Oni ostali koji s medijskom pismenošću bolje stoje, uvriježeno je mišljenje, to ne čine te na internetu dijele samo provjerene i točne informacije. No, prema nedavnom američkom istraživanju, u dijeljenju netočnosti u online okruženju sudjeluju zapravo svi, bez obzira na razinu digitalne pismenosti i mogućnosti raspoznavanja je li nešto istinito ili nije.
Istraživači sa sveučilišta MIT (Massachusetts Institute of Technology) koji analiziraju psihologiju online dezinformacija utvrdili su da oni koji su digitalno medijski pismeniji zaista bolje i brže prepoznaju koja je vijest lažna, ali da ta vještina ne utječe na njihovu spremnost na dijeljenje samo točnih informacija. Stoga je zasad teško predvidjeti tko će i u kojim slučajevima više ili manje širiti dezinformacije, jer se u internetskom okruženju isprepliću naše digitalne vještine s psihologijom i nizom drugih pojedinosti koje mogu utjecati na naše odluke.
Istraživači su do ovih zaključaka došli nakon što su na pažljivo probranom reprezentativnom uzorku od skoro 1500 američkih građana ispitali kako će reagirati na istinite i lažne vijesti. Ispitanicima su, nakon testiranja individualne medijske pismenosti, predočili dvadesetak naslova vijesti o aktualnim temama (iz dva područja – politika i COVID-19) od kojih je pola bilo točnih, a pola netočnih.
Oni koji su medijski pismeniji, kako se i očekivalo, uspješno su prepoznavali što je činjenično točno, a što ne, no njihov poriv da sudjeluju u dijeljenju vijesti na internetu nije se razlikovao od onih koji su manje medijski pismeni. Pojednostavljeno, istraživači sa sveučilišta MIT zaključuju kako bolja medijska pismenost samostalno ne jamči bolju kvalitetu informacija koje internetski korisnici dijele među sobom.
U budućim analizama će, najavljuju, osobitu pažnju posvećivati kompleksnom odnosu između digitalne pismenosti, medijske pismenosti i digitalno-medijske pismenosti. Radi se naime o ispreplitanju ljudskih aktivnosti u stvarnosti i na internetu, višeslojnom području o kojemu svakodnevno učimo iz vlastitih iskustava. Američko je istraživanje pokazalo da ne postoji jednostavan način za zaustavljanje brzog širenja dezinformacija, te još jednom potvrdilo da o ponašanju pojedinaca i grupa na internetu još uvijek ne znamo dovoljno.
Budi sam svoj fact-checker: alati za provjeru fotografija i videa
Foto: Robert Tomljenović
