U jednoj od najvažnijih dugoročnih studija u ovom području, utjecaj medijskog nasilja utvrđen je neovisno o pripadnosti društvenom sloju, intelektualnim sposobnostima ili roditeljskom uzoru ispitanika
Izvor: Igor Kanižaj, Lana Ciboci, Kako je nasilje preko medija ušlo u naše domove, Djeca medija
U jednom od najopsežnijih istraživanja UNESCO je 1996. u 23 svjetske zemlje u okviru projekta Globalna studija o nasilju u medijima, intervjuirao 5.141 dijete u dobi od 12 godina. “Većina studija pokazuje da je odnos između nasilja u medijima i stvarnog nasilja interaktivan. Mediji mogu pridonijeti agresivnoj kulturi, ljudi koji su već agresivni koriste medije za daljnju potvrdu svojih uvjerenja i stavova koji se zauzvrat utvrđuju kroz sadržaj medija.” (Groebel, 1998: 195)
U izvještaju se navodi kako je nasilje u medijima univerzalno te da se primarno predstavlja u kontekstu nagrađivanja. Utvrđeno je i da postoje brojne kulturološke razlike, ali da su temeljni modeli implikacija nasilja u medijima slični u cijelom svijetu. Kao jedan od zaključaka ističe se činjenica da je televizija postala glavni socijalizacijski čimbenik koji dominira životima djece u urbanim i elektrificiranim ruralnim krajevima diljem svijeta (Ibid, 182).
“40 godina istraživanja je dokazalo da je izloženost nasilju u televizijskom programu opasna za dječje zdravlje i blagostanje” (Bergenfield, 1994: 40 prema Savage, 2004: 100). “Izloženost i utjecaj nasilja u medijima u direktnoj su vezi s nasilnim ponašanjem” (Chatfield, 2002: 735, prema ibid).
Moguće je i bez negativnih posljedica
Iako navedene studije pružaju određene dokaze da postoji direktna povezanost između nasilja u medijima i posljedica vrijedi spomenuti i citat iz davne 1961. koji je objavljen u jednoj od najopsežnijih studija koji su napisali Schramm, Lyle i Parker: “Niti jedna informirana osoba ne može reći da je televizija dobra ili loša za djecu. Za neku djecu, pod nekim uvjetima, neki televizijski programi su štetni. Za drugu djecu, pod istim uvjetima, ili za istu djecu pod drugim uvjetima televizijski programi mogu biti korisni. Za većinu djece, pod većinom okolnosti, većina televizijskog programa nije vjerojatno posebno štetna, niti posebno korisna.” (Savage, 2004: 123)
“Nasilje u televizijskom programu ne mora voditi utvrđivanju agresivnih stavova i ponašanja. Ako se prikazuju posljedice nasilja, ako se pokazuje da se za počinjenim nasiljem žali i da se kažnjava, ako se počinitelji nasilja ne glorificiraju, ako se čin nasilja ne doživljava kao opravdan, ako je ukupno gledajući nasilje prikazano u negativnom svjetlu, tada prikaz nasilja možda neće stvoriti negativne posljedice” (NTVS, 1999; prema Trend, 2007: 44). No, u svim ostalim okolnostima moramo imati na umu da postoji mogućnost za višestruke negativne posljedice.
Mediji utjecajniji od roditelja?
Poseban je problem nasilje u televizijskim vijestima koje se razlikuje od nasilja opisanog u novinama, a istodobno učinak nasilnih glazbenih stihova je drukčiji od nasilja koje je prisutno u popularnim filmovima. Jasno je dakle da postoje ciljevi u stvaranju i širenju poruka. Svrha masovnih medija je da prodaju publiku oglašivačima, a nasilje je predvidljiv način da se zajamči velika publika (Trend, 2007: 123).
“Vjerojatno najvažniju dugoročnu studiju iz ovoga područja proveli su Huesmann i dr. (2003). Na uzorku od 330 djece koja su 1977. godine, u početku istraživanja, imala od 6 do 10 godina ponovno su, poslije 15 godina, proučili učinke televizijskog nasilja. Ključni rezultat studije bio je da televizijsko nasilje recipirano u djetinjstvu, i kod dječaka i kod djevojčica, u kasnijem životu pogoduje pojavljivanju agresivnog ponašanja. Prema mišljenju Huesmanna i dr. uzrok tako ‘očite’ veze u prvom je redu poistovjećivanje gledatelja s agresivnim protagonistima i njihovo shvaćanje da je televizijski program realističan. Utjecaj medijskog nasilja utvrđen je neovisno o pripadnosti društvenom sloju, intelektualnim sposobnostima ili roditeljskom uzoru ispitanika. Posebice je iznenadila spoznaja da odgojne metode roditelja, koje su kod kratkoročnog promatranja ispitanika korelirale i s agresivnim ponašanjem djece i s recipiranjem nasilja, nisu imale dugoročnih posljedica (što ne znači da autori tvrde da je roditeljski utjecaj zanemariv)”. (Kunczik i Zipfel, 2006: 231). Istraživanja su, osim toga, pokazala da je mnogo važnije u društvu identificirati i istraživati problematične skupine mladih koji pokazuju sklonost agresivnom ponašanju. To je jedan od ključnih dokaza do kojih su došli Kunczik i Zipfel (2006) nakon što su napravili meta analizu postojećih istraživanja koje se odnose na medije i nasilje, s posebnim naglaskom na djecu kao publiku i ciljnu skupinu.
