Već je poznato da razgovor čini razliku kad je riječ o utjecaju medija na djecu, no novo istraživanje pokazuje da roditelji ne moraju ništa ni reći da bi utjecali na djetetov doživljaj sadržaja koje gleda
Piše: Ana Dokler
Novo istraživanje pokazalo je da prisutnost roditelja uz dijete dok gleda televiziju, čak i ako ništa ne komentira, snažno utječe na dijete i mijenja njegove tjelesne reakcije na ono što gleda.
Jedan od autora istraživanja, profesor na Tehničkom sveučilištu u Teksasu Eric Rasmussen, na svojoj internetskoj stranici Children and media man, piše kako je stručnjacima već dugo poznato da djeca više uče gledajući televiziju kada je gledaju zajedno s roditeljima. Može se zaključiti da je razgovor tijekom zajedničkog gledanja ono što čini razliku kad je riječ o utjecaju medija na djecu, no ovo istraživanje upućuje na to da roditelji ne moraju ništa ni reći da bi utjecali na djetetov doživljaj sadržaja koje gleda.
Kako su se promijenile navike gledanja televizije kod djece u Hrvatskoj
“Ako roditelj gleda televiziju zajedno s djetetom i ništa ne govori, to je gotovo kao da kaže da odobrava ono što je na televiziji. No da bismo razumjeli kako tijelo djeteta reagira na televizijski program dok ga gleda zajedno s roditeljem, trebamo razumijeti nekoliko stvari o povezanosti ljudskog tijela i mozga.
Socijalni psiholozi su sredinom prošlog stoljeća otkrili da biciklisti voze brže kada se s nekim natječu, nego kada sami pokušavaju postiči rekord. Slično tome, pokazalo se da ljudi brže vrte mašinicu na štapu za ribolov kada je netko s njima u prostoriji, nego kad su sami. Sama svijest da nas netko gleda dok nešto radimo utječe na to koliko će naše tijelo biti učinkovito u izvršavanju jednostavnih zadataka, poput vožnje bicikla, namotavanja niti za ribolov, ili čak gledanja televizije”, objašnjava Eric Rasmussen.
Veća budnost i spremnost na učenje
U istraživanju koje je proveo s još četiri kolege s Tehničkog sveučilišta u Teksasu, sudjelovalo je 88-ero djece u dobi od šest do 13 godina, zajedno s jednim od svojih roditelja. Dio djece gledao je televizijsku emisiju u prostoriji s mamom ili tatom, koji su bili instruirani da šute, a ostali su bili sami. Istraživači su djeci mjerili vodljivost kože i brzinu otkucaja srca tijekom gledanja televizije. Vodljivost kože otkriva razinu tjelesnog uzbuđenja, odnosno spremnosti na akciju, dok je brzina otkucaja srca pokazatelj koliko se misaone energije troši na obradu neke informacije. Rezultati su pokazali da su djeca koja su gledala televziju s roditeljem, bez razgovora, imala višu razinu vodljivosti kože, to jest bila budnija, i sporiji ritam srca, što znači da su bila posvećenija razumijevanju sadržaja. Sama prisutnost roditelja tijekom gledanja televizije utjecala je na tijelo i um djeteta tako da je ono bilo spremije i voljnije usredotočiti se i pokušati razumijeti sadržaj televizijske emisije.
Rasmussen ističe kako to može biti dobro koliko i loše: ako dijete s mamom ili tatom u tišini gleda obrazovni program, više će iz njega naučiti, no ako gleda nešto nasilno ili na neki drugi način problematično, i to će više upiti. Zaključak je da roditelji imaju velik utjecaj na svoju djecu, čak i kad samo sjede i s njima gledaju televiziju, a zbog toga je još važnije da budu svjesni što djeca gledaju.
Kako s djecom razgovarati o nasilju koje vide na TV-u, u filmovima i videoigrama
Foto: iStock
