Sve je u ozračju igre, mašte, radosti i zabave. Nema bilo kakvog oblika nasilja, ne nalazimo drugo osim jednostavnih i učinkovitih gegova, koji ton i ritam naracije neprekidno održavaju brzima, ne gubeći nikada na uzbudljivosti i ne pribjegavajući pretjerivanju
Izvor: Luigi Scarpa, Profesor Baltazar – animirana serija za djecu na način Zagreb filma, Hrvatski filmski ljetopis, br.65-66
Sažetak: Iako je Zagreb film u godinama svoje slave pretendirao da proširi krugove recepcije animiranog filma na odraslu i dobro obrazovanu publiku, prva uspješna serija ovog studija namijenjena je djeci. Profesor Baltazar meditativnom je atmosferom, pacifizmom, nenasiljem i izbjegavanjem antagonista, odnosno negativaca, otkrio novi, didaktički prihvatljiviji model crtanog filma za djecu u odnosu na suvremenike iz američkih studija.
Rad proučava estetiku i tehnike animacije upotrijebljene kod izrade serije i posebno zamjećuje kako su se oni mijenjali iz serije u seriju kroz sve četiri sezone. Posebna pažnja poklonjena je individualnim kvalitetama zagrebačkih animatora i kako su se ove uklopile u zajedničko stvaralaštvo. Autor na kraju nastoji etičku poruku čitavog serijala pronaći u posljednjoj epizodi za koju smatra da je zamišljena kao upozorenje kako čak i Baltazarov svijet može u trenutku izgubiti svoju čaroliju zaboravi li se na oprez.
Ključne riječi: Profesor Baltazar, Zagrebačka škola crtanog filma, analiza serije, crtani film
Uvod
Prva velika serija Zagreb filma, ona o profesoru Baltazaru, posvećena je djeci. Neobičan slučaj, ako se uzme u obzir da je stvaralaštvo studija kao ciljnu skupinu uvijek imalo odraslu publiku. Zahvaljujući geniju Zlatka Grgića (Zagreb, 1931. – Montreal, 1988) i Borivoja Dovnikovića (Osijek, 1930), godine 1967. svjetlo dana ugledao je kratkometražni film Izumitelj cipela, predodređen da postane pilot-epizodom prve skupine epizoda, na kojima je rad započeo 1968. u koprodukciji s njemačkom tvrtkom Windrose-Dumont Time. Kako Borivoja Dovnikovića nije zanimao rad na seriji, odlučio je da neće sudjelovati u projektu. Boris Kolar (Zagreb, 1933) i Ante Zaninović (Beograd, 1934. – Zagreb, 2000) pridružili su se skupini kao scenaristi, redatelji, crtači i animatori zajedno sa Zlatkom Grgićem. Potonji je također bio umjetnički direktor, Zlatko Bourek (Slavonska Požega, 1929) bavio se scenografijom, a Tomica Simović (Zagreb, 1931 – 2014) skladao je glazbu. Nakon dvije godine rada, prva serija bila je dovršena.
1. Prva serija
Prva serija o profesoru Baltazaru ima trinaest epizoda, od kojih svaka traje desetak minuta. Cjelokupan je rezultat vrlo dobar, prije svega zato što je svaki od autora unio dio vlastite osobnosti u zajednički projekt, čijih se okvira pritom pridržava. Ciljnu skupinu kojoj je serija namijenjena činila su djeca u dobi od četiri do devet godina, iako je poruka utkana u priče prikladna i za odraslu publiku; poruka koja nalazi uporište u čistoći i iskrenosti. Svojom mudrošću i altruizmom, profesor pomaže prijateljima u trenucima nevolje. Tako se, osim što pronalazi zadovoljstvo, i zabavlja poput djeteta koje gleda svoje igračke.
Svih trinaest epizoda povezuje jedan zajednički element: nema zajedljiva i licemjerna tona. Sve je u ozračju igre, mašte, radosti i zabave. Nema bilo kakvog oblika nasilja, ne nalazimo drugo osim jednostavnih i učinkovitih gegova, koji ton i ritam naracije neprekidno održavaju brzima, ne gubeći nikada na uzbudljivosti i ne pribjegavajući pretjerivanju.
Baltazar se, suprotno stereotipu čangrizava i osamljena znanstvenika, zabavlja družeći se s drugima i sudjelujući u svim događajima u svojem gradu. Nalazimo ga tako i kao protagonista važnih svečanosti, primjerice u sedmoj epizodi u kojoj predsjeda konferencijom o miru, i u u svakidašnjim situacijama i kontekstima, kao u desetoj epizodi u kojoj plete sa svojim prijateljima. Ono što dira gledatelja, pa i suvremenog, naviknutog na gledanje svega i svačega, jest uljuđenost priča. Slijedi se tradicionalna pripovjedačka podjela: početni status quo na neki način biva poremećen, da bi se potom raspleo sretnim završetkom. Takvu shemu djeca vole jer vide da dobro uvijek pobjeđuje i plješću Baltazaru. Jednostavne situacije, pa i one nevjerojatne, kao u četvrtoj epizodi u kojoj ptica podučava svoga ljudskog prijatelja letjeti, uvijek su vođene strategijom stvaralačke mašte.
Sveukupno gledajući, može se reći da autori ostvaruju work in progress: iz svake epizode nešto naučimo, svaka je priča djelić koji produbljuje naše poznavanje glavnoga lika. Sve je povezano. Likovi na koje nailazimo na početku ponovno se pojavljuju u sljedećim epizodama, poput ptice iz Izumitelja cipela, koja se u petoj epizodi iznova letimice pojavljuje kada ju profesor ispituje tražeći prijatelja Koka. Prijateljstvo je osnovna tema cijele serije te se razvija u mnogim smjerovima.
Nekoliko primjera: Baltazar, pomažući svom prijatelju Hanibalu u drugoj epizodi, stvara stroj za usisavanje magle. U Letećem Fabijanu (četvrta epizoda) čovjek i ptičica dijele istu sudbinu: siromašni su i troše i posljednji novčić za zajedničko dobro, ne misleći na sebe. U devetoj epizodi vidimo Baltazara kako svima nudi najveći dar: formulu za odlazak u svijet iracionalnoga, u zemlju razonode, gdje se nemogući snovi mogu ostvariti; kako bi tamo dospjeli, dovoljno je da ljudi zaplješću.
Ponekad autori iz Zagreba izravno pogađaju svoj cilj, kao u šestom nastavku, Martin na vrhu, u kojem je tema ravnodušnost. Martina, siromašna čovjeka, ignoriraju svi osim Baltazara, koji mu pomaže da pronađe vlastitu sreću. Kada nestane, svi iznenada osjete njegovu odsutnost, i žaleći, podižu spomenik u čast nepoznatomu građaninu. Martin se povlači u prirodu, gdje u orlu pronalazi prijatelja. Promatra li se pomnije, to nije pravi sretan kraj: ljudska osobina da nekomu pridaje primjerenu važnost tek nakon što ga izgubi ovdje je jasno izražena te proširena zahvaljujući mudroj uporabi tonova i načina koji izbjegavaju stilske padove i banalnost.
Razmotri li se grafičko oblikovanje, cijela nam serija nudi mnoštvo elemenata koji zaslužuju da im se posveti pozornost. Prije svega treba napomenuti da je upotrijebljena tehnika klasične animacije na foliji: film sastavljen od crteža. Kad je riječ o stilu i animaciji, oni koji su na seriji radili (kao uostalom i svatko tko je radio u animaciji nakon 1951) nisu mogli zanemariti promjene koje je u to područje unijela američka produkcijska kuća UPA. Iz stapanja tih novih smjernica te iskustva karikaturista sazrelih u satiričkome časopisu Kerempuh proizlazi vrlo osebujan stil svojstven cijeloj seriji o profesoru Baltazaru. Svemu tomu treba dodati hrvatsku prirodnu sklonost gegu, koja prije svega pripada velikom Zlatku Grgiću, i rezultat je očaravajuća animacija. Kako bi se to razumjelo, treba se na trenutak zaustaviti na pozadini, grafici i bojama, jer je upravo to inovativni element cijele serije, koji će utjecati na filmove poput Žute podmornice (Yellow Submarine, George Dunning, 19682).
Scenograf Zlatko Bourek, vrstan animator i čovjek od kista, oslanja se na detaljan i istodobno krajnje jasan prikaz. Njegova je paleta ispunjena bojama ikona i narodne likovnosti. Njegovo se djelo najbolje shvaća i vrednuje u međunarodnom kontekstu u kojem djeluje. Kraj je 1960-ih, razdoblja mladenačkoga prosvjeda, hipija i djece cvijeća. Mladež i umjetnici zahtijevaju slobodu, mir, željeli bi svijet bez rata i bez nasilja (dvije omiljene riječi su: mir i ljubav). Glazba postaje umjetnost u pravom smislu riječi, utjelovljujući duh vremena; u tom se razdoblju održava i glazbeni festival u Woodstocku. Priroda se gleda drugačijim očima, treba obojiti svijet. Odatle prirodna i snažna želja, prije svega među umjetnicima, da iz temelja izmijene vlastite palete. Koriste se žive, sjajne, snažne boje, koje mogu širiti pozitivnu energiju. Iskovana je riječ ”psihodelično”, kojom se označava očitovanje i oslobađanje misli, prije svega u kontekstu novih halucinogenih droga. Kako bilo, ono važnije jest volja za stvaranjem, za oslobađanjem mašte i kreativnog poleta, služeći se upravo energijom tih toliko punih i privlačnih boja. Bourek prihvaća upravo takve poticaje. Osim toga, njegovi se scenariji kreću od scenografskih elemenata, koji su geometrijski određeni, do manje definiranih oblika, nerazmjernih, koji se gube, kao da su nacrtani samo bojom. Potonji je element upotrijebljen s mnogo mašte, bez uvažavanja načela naturalizma i fotografskoga prenošenja stvarnosti, a baš u ime te stvaralačke slobode, toliko slavljene u tom razdoblju.
1. 1. Analiza pilot-epizode serije: Izumitelj cipela
Prva je epizoda serije najsimpatičnija: kako nisu mogli predvidjeti da će ta epizoda postati pilot cijele serije, autori su bili odvažniji. Taj se element gotovo sigurno može pripisati Zlatku Grgiću, s pravom smatranom najboljim tvorcem gegova kojega je Zagreb film ikada imao. Prvo opažanje koje treba navesti odnosi se na glavni lik. Baltazar nosi plavu košulju i ima crvenkastu bradu i kosu. Nakon toga, u svim serijama, vidimo ga uvijek sijede brade, gotovo ćelavoga, te u crnom sakou i zelenim hlačama. Uz to, ovdje je još uvijek skiciran, a nerazmjer između glave i ostatka tijela još je naglašeniji.
Za razliku od epizoda koje su slijedile, ovdje scenografija gotovo da ne postoji. Likovi se gotovo uvijek kreću na neutralnoj pozadini, nekoj vrsti bezobličnosti. Često vidimo scenografske elemente smještene u neodređen prostor, pojedina mjesta gdje se pretpostavlja da se nešto nalazi. Taj poseban način uporabe bjeline, koja može postati ili predstavljati nešto, sve ili ništa, upućuje nedvojbeno na film Borivoja Dovnikovića Znatiželja (1966). Osobita je značajka, već tada, uporaba boja i oblika koje bismo mogli okarakterizirati psihodeličnima, a koje će se tijekom sljedećih nastavaka upotrebljavati s većom umješnošću i snagom.
Glavna tema epizode, koja će se razvijati i poslije, jest prijateljstvo i solidarnost među ljudima. Baltazar stvara čarobne cipele kako bi pomogao svojim prijateljima u njihovu poslu i svakodnevnom životu. Zbog jednog pokusa koji je pošao po zlu, profesor će biti taj komu će trebati pomoć, pa će mu tako njegovi prijatelji, koji ga nisu zaboravili, pomagati i biti uz njega. Sve je vođeno poletom i živahnošću, zahvaljujući jednostavnim, ali vrlo djelotvornim gegovima. Baltazar viče ”Heureka, Heureka!” da bi zatim, nakon prve eksplozije i neuspjelog pokusa, ostao vrlo razočaran. Drugo rješenje: čarobne cipele koje se kreću poput automobila i ispuštaju obojeni dim. Baltazarova lula na čaroban način postaje mala trublja za sviranje lajtmotiva koji prati otkrića. Na kraju možemo vidjeti nezgode ribara koji je, prije nego što se obratio profesoru, lovio samo čudne stvari: najprije ronioca, a zatim čak i tramvajska kola. Može se zaključiti da je epizoda pobudila toliko zanimanje upravo zahvaljujući živahnosti i dosjetljivosti, elementima koji su možda bili umanjeni u sljedećim nastavcima svih četiriju serija.
2. Druga serija
Godine 1971. Zagreb film smatrao je opravdanim uložiti sredstva u stvaranje druge serije. Osnovne smjernice već su bile jasno naznačene, pa nije bio problem nastaviti na istom tragu. Domaća i inozemna publika već je bila mnogobrojna i nisu smjela biti iznevjerena njezina očekivanja. Epizoda je opet trinaest, svaka od desetak minuta. Najznačajniji članovi kreativnoga tima ostali su isti: Zlatko Bourek kao scenograf, Tomica Simović kao skladatelj, Zlatko Grgić, Ante Zaninović i Boris Kolar kao scenaristi, redatelji, crtači i animatori.
Drugačiji je ovdje prikaz glavnoga lika. Baltazar gubi glavnu ulogu; i dalje donosi rješenje ali, ako se pomnije promotri, često postaje rubna figura. Epizode su zapravo usredotočene na razne stanovnike Baltazargrada i često se tek na kraju pribjegava mudrosti staroga profesora. Primjerice u Hanibalovim Alpama (druga epizoda prve serije) znanstvenik izravno sudjeluje u priči od početka do kraja, dok je u Alfredu noćnom čuvaru (prva epizoda druge serije) Alfred glavni lik, a uloga znanstvenika ograničena je na pomoć u teškom trenutku.
Osim toga, počinjemo otkrivati novog Baltazara. Dotad smo zapravo uvijek gledali pobjednika. U novoj se seriji pak uočavaju nijanse. U petoj epizodi, Duga profesora Baltazara, u gradu se priređuje natjecanje u ljepoti. Profesor, kao dobar građanin, također sudjeluje izumom posebnog stroja koji može proizvesti dugu. Prividna pobjeda potvrđuje njegov uspjeh, ali to što mu je donijelo slavu iznenada postaje njegova propast. Prvi put profesor doživljava neuspjeh pred svima koji su mu uvijek klicali, što ga neizmjerno rastuži. To je važan trenutak, ali je još važniji završetak, koji nam dopušta jedno opažanje. Baltazar će popraviti svoj stroj i pretvoriti ga u uređaj koji proizvodi tkaninu duginih boja te će ga staviti na raspolaganje svom nesretnom prijatelju krojaču, koji će zahvaljujući tomu postati slavan. Može se stoga zaključiti da je popularni znanstvenik možda umjetnik, vrlo poseban umjetnik. On ne stvara sa željom da se okoristi, njegova umjetnost-znanost dobiva vrijednost u trenutku kad posluži dobroj svrsi. I upravo je stoga pobjeda na natjecanju bila tako kratkotrajna: bilo je to samo natjecanje u ljepoti. Tek kada je stroj bio prenamijenjen u nešto društveno korisno, postigao je uobičajen uspjeh. Uostalom, kao što je prethodno već zaključeno, to su priče koje obilježava altruizam i skladan život s bližnjim.
Gotovo da ne dolazi do ponavljanja, jer u nekim epizodama tijek radnje nije toliko linearan koliko je složen i zavodljiv. Tako je i u osmome nastavku, Ledeno vruće, u kojem susrećemo tri lika, Baltazara i dvojicu njegovih prijatelja iz djetinjstva. Pripovijest prati svu trojicu, posvećujući vrijeme svakomu od njih i stvarajući faze i odlomke isprepletenih priča. Tek se na kraju krug zatvara. To je vrlo zanimljiva epizoda i stoga što, opet u ime prethodno spomenutoga work in progress, dobivamo nove podatke: ovdje otkrivamo Baltazarove stare prijatelje i igre njihove bezbrižne mladosti.
Slično je i u sedmome nastavku, Krojač Silvestar, u kojem prisustvujemo djeliću Baltazarove svakodnevice kako bismo otkrili začudnu i istodobno ironičnu činjenicu: tajna profesorove mudrosti leži u dva jaja što ih pojede za doručak. To bi se moglo učiniti kao malena posveta glavnomu liku serije braće Fleischer iz 1930-ih, Mornar Popaj (Popeye the Sailor), u kojoj mornar, kako bi bio snažan i nepobjediv, mora jesti špinat. Baltazar i Popaj jedu jaja i špinat, što znači da treba činiti isto ako se želi postati poput njih. Riječ je o očitoj poruci djeci, glavnoj ciljnoj skupini obiju serija.
Deveta epizoda, Lutke bez kose, pruža nam šansu da doznamo još jedan važan podatak: stanovnici Baltazargrada sretni su jer su imali sretno djetinjstvo, u kojem su razvili snažno zanimanje za lutke. Sada kad su odrasli, ta njihova strast postala je konstruktivna, jer su oni sami postali proizvođači istih, podižući tako razinu lokalnog obrtništva. Priča se ipak temelji na odnosu s drugim, s drugačijim. Prvi put susrećemo vanzemaljce, ali, suprotno očekivanjima, oni nisu strašni i opasni, nego simpatični i smiješni: mala ćelava bića koja lutkama kradu perike. Kao i uvijek, profesor će unijeti red, ali ne misleći ponajprije na svoju vrstu, nego kompromisom s nepoznatim bićima. Baltazar i njima stavlja svoje znanje na raspolaganje, a oni se pokažu zahvalnima i vrate perike. Pouka: ”drugi” nam može biti prijatelj.
Ukupno gledano, može se ustvrditi da autori pokazuju veće vladanje sadržajem kojim se bave, uspijevaju uhvatiti se u koštac sa složenim temama, a da one djeci ne budu neugodne. Snažna poruka uvijek je prisutna: to su poučne, ali istodobno i zabavne epizode. Formom koja osvaja uspijevaju plasirati odgojne sadržaje namijenjene djeci u dobi od četiri do devet godina, te pridobivaju mladu publiku i nailaze na odobravanje roditelja.
Tako je u dvanaestoj epizodi, Zvonko sa zvonika, tema modernosti i automatizacije objašnjena na najbolji mogući način: Dingo, vrsta kukavice, simpatičan je lik koji stanuje u gradskome satu. Svakoga sata izlazi kako bi zazvonio, objavljujući tako točno vrijeme. Slučaj je htio da nekoliko puta ne ispuni svoju obvezu te unese pomutnju. Nepriliku je prouzročila ptičica koja se smjestila na nakovanj i tako ometa Dinga, koji je ne želi ozlijediti dok zvoni. Problem je u tome što, spašavajući pticu, Dingo biva ocijenjen kao loš radnik i stoga zamijenjen strojem. Ovaj će se pokazati neosjetljivim prema ptici, koja iz navike i dalje slijeće na nakovanj, riskirajući tako život. Sve će se zatim, po običaju, riješiti. Da bi se bolje shvatilo ovdje rečeno i da bi se uočilo kako i djeca mogu usvojiti poruku, dovoljno je pogledati prikaz stroja. Jednostavna slika i nekoliko sredstava uspijevaju reći više od mnogih riječi.
Grafika, animacija i likovi podudaraju se s onima u prvoj seriji, ali su ovdje naglašeniji. Opet uočavamo nerealistički oblikovane likove s velikim nerazmjerom između glave i ostatka tijela. Boje su vrlo žive, upravo zbog prethodno navedene psihodeličnosti. To se prije svega uočava u scenografiji, gdje se nerijetko susreće jednom žuto sunce, drugi put šareno, a potom sastavljeno od crvenih krugova. Elementi scenografije većinom su skicirani, a kada su u potpunosti oblikovani, ne mari se da budu realistični. Dovoljno je prisjetiti se osme epizode, Ledeno vruće, u kojoj sat s klatnom ima nepomične kazaljke. Nalazimo mnoštvo likova, većinom osmišljenih pod utjecajem stripa (Kerempuh).
Mnogobrojne su poveznice među epizodama, posebice među serijama, upravo kako bi se naglasio kontinuitet. Tako iznova susrećemo pticu iz prvoga nastavka prve serije te čovjeka koji uvelike podsjeća na stanovnika planina iz druge epizode iste serije, Hanibalove Alpe.
Mašta crtača očituje se kroz strojeve kojima se služi Baltazar i koji, uostalom, ocrtavaju njegovu osobnost znanstvenika-djeteta: svemirski brod u obliku stroja za pranje rublja s propelerom te prije svega glasoviti stroj za izume koji, među mehanizmima i zupčanicima koji omogućuju njegov rad, ima i kišobran. Ono što zaista zadivljuje jest osobita i izvanredna uporaba boje, a jasan je primjer krajolik šeste epizode, Figaro Hop. Osobita je i stoga što se, kao i u kratkometražnome filmu UPA-e iz 1953, Gerald McBoing Boing’s Symphony, ne pridaje pozornost približavanju i slaganju jednakih boja i tonaliteta (na primjer žuti kamion na žutoj podlozi u devetoj epizodi, Lutke bez kose). Najzad je važno istaknuti dva citata: žaba koju susrećemo u šestoj epizodi, Krojač Silvestar, podsjeća na žabu iz filma Krek Borivoja Dovnikovića iz 1967; dok su gavrani u desetome nastavku, Oblačna priča, hommage Vincentu Van Goghu.
2. 1. Analiza treće epizode druge serije: Čudotvorni kolač
U ovoj se epizodi prvi put pojavljuju osobe koje bismo mogli okarakterizirati kao zle – razbojnici. Ali, ni oni nisu drugo doli pomalo stasala djeca koja se zabavljaju uznemiravajući ljude psinama. Bezazleni su, a sve što čine, čine kako bi se zabavili. Bacaju torte u lice prolaznicima, prolijevaju boju po klupama, prskaju vodu iz plastičnih pištolja, zamjenjuju pisma u poštanskim sandučićima, ismijavaju stanovnike i uzrokuju prometne nezgode, ali na šaljiv, a ne na okrutan i nasilan način. Njihov će karakter biti promijenjen zahvaljujući klasičnom Baltazarovu pronalasku: torti ljubaznosti. Kao posljedica, razbojnici će se pokajati zbog svojih djela i nadoknadit će počinjenu štetu. Slični završeci nose rizik prenemaganja i lažnih happy endinga. Sve epizode, a posebno ova, paradoksalne su u dobrome. Rizik od banalnosti vrlo je velik, ali, zahvaljujući gotovo obveznoj dozi sarkazma koju posjeduje hrvatski humor, rezultat su sretni svršeci koji osvajaju.
Ako govorimo o vizualnom stilu, vrijede ista zapažanja kao i za ostale epizode: žive boje uklopljene su u dobro oblikovane scenografije. Likovi ni ovdje nisu anatomski realistični, pa tako brade razbojnicima dosežu gotovo do cipela. I ovdje smo svjedoci uporabe nerealne boje: vidimo odjeću koja se suši na plavoj podlozi s malo svjetlije plavim balkonom i zidom palače, kojima je dodana haljina neke gospođe tamnije plave boje, smještena na istom balkonu. Boja se zatim upotrebljava kao način komunikacije: razbojnici imaju maslinastu put, ali kad pojedu Baltazarovu tortu, poprime tradicionalnu ružičastu boju, kako bi se potvrdila karakterna mijena. Ova epizoda dopušta da se usredotočimo na temu nasilja i na način na koji se ona obrađuje. Ni u jednoj od četiriju serija nikada ne nalazimo neprimjerenu i pretjeranu uporabu nasilja. Strana je to riječ u Baltazarovu svijetu. Nikada se nećemo susresti sa snažnim i oštrim gegovima, tipičnima za Wilea E. Coyotea i Toma & Jerryja. Nisu potrebni; a ne pokazuju se ni korisnima za prenošenje temeljnih vrijednosti ovih epizoda. Dovoljno je mnogo manje, poput obične torte koja vraća osobenjake na pravi put, učeći ih dobrim i ispravnim načinima života u zajednici.
3. Treća serija
Nakon dviju serija, Baltazar je postao najpoznatiji profesor na svijetu. Dovoljno je spomenuti da je nekoliko epizoda prvih dviju serija osvojilo nagrade na festivalima: Hanibalove Alpe u Odenseu 1977, Martin na vrhu također u Odenseu iste godine, a Oblačna priča u Barceloni 1972. Izravna posljedica toga bila je realizacija nove, treće serije 1977. godine. U skladu s tradicijom, nastavaka je opet trinaest, svaki traje desetak minuta. Ovoga je puta rizik od ponavljanja bio mnogo veći pa su stoga bile uvedene mnoge novosti. Kako bi se pobrojile sve novine i razlike s obzirom na prethodno analizirano, ovoga će puta biti dobro krenuti od zasebne analize prve epizode.
3. 1. Analiza prve epizode treće serije: Amadeusove uši
Teme ostaju više-manje nepromijenjene, ali se intervenira u bojama, a scenografije su osmišljene na drugačiji način. Već na početku uočavamo da se i logo Zagreb filma promijenio. Isto vrijedi i za početno pseudokazalište, koje je ponešto izmijenjeno. Na početku svake epizode vidjeli smo prikaz Baltazaragrada kroz koji se, zumiranjem, ulazilo u sam događaj. Ovdje se scenografski elementi čine definiranijima, barem kad je riječ o konturama. Općenito, čini se da se ublažava eksplozivna, živa i snažna kromatska komponenta. U prethodnoj seriji bilo je prisutno nekoliko ”rituala” koji su se ponavljali na isti način: Baltazarovo razmišljanje kako da riješi problem i pokušaj rješavanja istoga uz pomoć stroja za izume. U prvom je slučaju profesor, na žutoj podlozi i između dviju kazališnih kulisa označenih crvenim zastorom, hodao slijeva nadesno razmišljajući što da napravi. Sada je ritual manje-više jednak, ali se mijenja boja zastora, koji postaje kromatski privlačniji. Kad je riječ o pokretanju stroja, Baltazar se sada kreće prema napravi te je prikazan u prednjem planu, okrenut prema gledatelju. Kada je pronalazak dovršen, vidimo uvećan detalj profesora koji ulijeva čarobne kapi u epruvetu; sve je popraćeno trijumfalnom glazbom. Nedostaje tradicionalni glazbeni lajtmotiv, koji je bio podloga cijeloj toj radnji u prethodnoj seriji. Razlikuje se i stroj za izume: prvotni je bio jednostavan i na brzinu skiciran, novi je mnogo jasnije definiran, tehnološki savršeniji i privlačniji: kad se pokrene, dolazi do prave eksplozije boja, od crvene i žute do zelene i plave. Nalazimo kišobran kao neizostavni dio naprave u oba konteksta; ovdje je pak iznad sata, zauzima središnje mjesto i mnogo je šareniji. U usporedbi s prethodnim serijama, u manjoj se mjeri koriste žive boje. Sveukupno, paleta je žuto-bež-kestenjasta. Kuće i palače su definiranije.
Rezultat je konvencionalnija serija, kako u priči tako i u vizualnim rješenjima, iako nikada nisu dokinuti izvorni trenuci živahnosti. Autori, više-manje isti, odlučili su se za nova rješenja: više oblika i veću brigu o detaljima. Uzme li se u obzir tematika, može se reći da rad scenarista nastavlja uhodane smjernice. U epizodi koju ovdje razmatramo, pozornost je uvijek usredotočena na altruizam i na radost života u zajednici koja dijeli nedaće, ali prije svega sreću. Glavni je lik epizode Amadeus, čovjek koji je u stanju osjetiti kišu mnogo prije nego što počne padati. On drugima stavlja na raspolaganje svoj dar, sve do trenutka kad mu voda uđe u uši i više ništa ne čuje. Po običaju, intervenirat će Baltazar sa svojim strojem za usisivanje vode. Tako će priča moći sretno završiti.
Iz toga vidimo da se u pričama zapravo ništa ne mijenja: početni status quo na neki je način poremećen, da bi se potom raspleo sretnim završetkom. To bi moglo upućivati na činjenicu da su svi nastavci jednaki; ali ipak nisu, jer razliku stvara način na koji se stiže do happy endinga. Taj je način svaki put drugačiji, jer drugačiji su i pronalasci utkani u svaku priču. Kako bi se ostvario nepredvidljiv prizor, dostaju ironična rješenja, maštoviti izumi koji uglavnom nastaju u Baltazarovim strojevima.
Novost je uvođenje mikrosekvence na kraju svake epizode, gdje vidimo likove koje ćemo susresti tijekom trinaest nastavaka kako jedan po jedan liježu na počinak u svoje osebujne krevete. Taj završetak sastavljen je od dobro napravljenih crteža, ali je rezultat monoton te predugačak. Još je jedna mana nedostatak gega, što se vjerojatno može pripisati izostanku Zlatka Grgića. Ipak, način izlaganja uobičajenih tema (s poučnom i zabavnom svrhom) ostaje besprijekoran.
Izričit je poziv na nenasilje u trećoj epizodi, Gusarski problem, u kojoj susrećemo gusara sui generis: uljudna čovjeka koji prezire oružje te se uznemiri kad vidi krv. U četvrtom nastavku, Lavlje nevolje, shvaćamo istinsku Baltazarovu skromnost. Njemu nije problem ugostiti u kući skitnicu, koji je među ostalim njegov prijatelj, stavljajući mu na raspolaganje kupaonicu da se okupa i udoban krevet za spavanje. Značajna je epizoda i sedma, Oblačno sa svađavinama, koja se prvi put bavi temom nesloge. Likovi se svađaju, ali se ne tuku, samo se belje i krevelje jedni drugima. Još jednu značajnu dosjetku, sa svrhom prenošenja ispravnih vrijednosti, nalazimo u jedanaestome nastavku, Svirka za Mirka, u kojem bi glavni lik Mirko trebao smršavjeti kako bi ponovno dobio svoj posao. Baltazar je mogao izmisliti tablete kojima bi riješio problem, ali njihovo korištenje nije zdravo, pa je odluka pala na tjelovježbu. Svi navedeni elementi jednostavne su dosjetke, ali neupitne odgojne vrijednosti.
I u ovoj seriji nalazimo citate. Slučaj je to u epizodama šest i osam: Neman Fu-Fu i Pepino Cicerone. U prvoj se susrećemo s pozivanjem na ikonografiju orijentalnih zmajeva. U drugoj se spominje kosi toranj u Pisi, hommage talijanskoj znanosti i umjetnosti. U potonjoj vidimo također Baltazara kako, uz pomoć videoprojektora, razgovara sa svojim prijateljima znanstvenicima i kulturnjacima. To bi se rješenje moglo shvatiti kao vrsta metafilmskoga diskursa, odnosno kao film u filmu.
Može se zaključiti da ova serija ima pozitivnih i negativnih strana. Pozitivno je što su se nakon 26 epizoda iskristalizirala neka rješenja vezana uz crtež, boje i brigu za detalje. Izravna posljedica toga jest novi vizualni poticaj za gledatelja koji se ne dosađuje gledajući stalno isto. Negativna je strana gotovo posvemašnji nedostatak ironije i jednostavnih gegova. Čini se da je, usmjeravanjem pozornosti na vizualno oblikovanje, u drugi plan pala živahnost koja se prethodno bila udomaćila. Jasan primjer toga završni je lajtmotiv kreveta, besprijekoran, ali dosadan. U vezi s profesorom Baltazarom nema značajnih promjena. Ono što se ponajviše ističe jest njegova zabrinutost u fazi smišljanja izuma. Time dokazuje da živi za druge te da su problemi njegovih prijatelja i njegovi problemi, jer ih on proživljava s istim emotivnim intenzitetom.
Nakon triju serija moglo bi se iznijeti sljedeće promišljanje: voice over komentara u svim dosad razmotrenim epizodama gotovo je nepotreban. Slike u pokretu sve govore, dakle glas je samo ures koji bi se mogao i izostaviti. Možda su upravo zbog toga, uvidjevši mogućnosti svoje animacije, autori smatrali primjerenim izostaviti audiokomentar u četvrtoj i ujedno posljednjoj seriji. Mnogo će toga, uostalom, biti izmijenjeno u posljednjem poglavlju pustolovina profesora Baltazara.
4. Četvrta serija
Između 1977. i 1978. Zagreb film je, u koprodukciji s Windrose Film und Fernsehproduktion iz Hamburga, realizirao novu seriju. Kreativni tim je ponešto izmijenjen. Uz Tomicu Simovića, glazbu skladaju Hermann i Heinz. Ponovno se pojavljuje veteran Zlatko Grgić kao umjetnički direktor i scenarist. Zlatka Boureka zamjenjuje Branko Varadin, scenograf prve epizode prve serije, koji će se, s dvama suradnicima, baviti svim pozadinama. Borisa Kolara i Antu Zaninovića zamjenjuju Milan Blažeković (Zagreb, 1940), Pavao Štalter (Karanac, 1929) i Zdenko Gašparović (Pakrac, 1937), koji će se izmjenjivati s Grgićem u ulozi glavnoga crtača i redatelja.
Ako bolje pogledamo, nova je serija posve različita od prethodnih triju. Prema Predragu Radanoviću i Borivoju Dovnikoviću, malo je ostalo od staroga profesora Baltazara. Promijenjena je i uobičajena struktura: umjesto trinaest desetominutnih, ova serija ima 20 petominutnih epizoda. Ne čujemo glas komentatora, nego samo glazbu koja dobro komentira priču. Mijenja se početni znak, ali i crtež. Čini se donekle da se pribjeglo miješanim tehnikama, iako se još uvijek radi o klasičnoj animaciji na foliji. Scenografije su skicirane akvarelom i crtežom na papiru. Precizno su označene, pa i u konturama, a gotovo u potpunosti nestaje eksperimentalna uporaba boje. Dovoljno je pogledati Baltazarovu kuću: ranije uvijek drugačija i obojena, sada je osmišljena na tradicionalan način.
Već smo od treće serije nailazili na definiranije, manje skicirane i, kad je riječ o realističnosti, pravilnije predmete i scenografske elemente. Ovdje se u potpunosti napuštaju poznati oblici. Tako više ne nalazimo Baltazara kako udobno sjedi u naslonjaču dvostruko većem od njega, nego na stolici prilagođenoj njegovoj stvarnoj veličini. Isto vrijedi i za likove: nema više nerazmjera između glave i ostatka tijela. Ne nalazimo više ni stroj za izume (!). Maleno uvodno kazalište drastično je izmijenjeno. Mnogo kraće i dinamičnije, predstavlja naizmjence imena scenarista u kutu školske ploče, dok se imena umjetničkoga direktora, crtača i redatelja svake od epizoda pojavljuju u dvjema susjednim bočicama, koje su dio čudnog znanstvenog instrumentarija. Nestaje i početni prizor Baltazargrada, koji je uvodio gledatelja u središte zbivanja.
Najinovativniji je element u vezi s glavnim likom. Ovdje ga vidimo približenoga ljudskoj veličini. U prvoj epizodi, Baltazarova ljubav, prvi put vidimo da se zaljubljuje. Kupuje nebrojeno mnogo buketa cvijeća jer je žena u koju se zagledao cvjećarica. Radi svašta, čak skida svoju uobičajenu odjeću kako bi bio elegantniji pred svojom ljepoticom. Kraj priče priprema mu neugodno iznenađenje: ona se udaje za drugog muškarca. Profesor bi iznevjerio svoju narav da se naljuti; dakle, zadovoljivši se jednim poljupcem, smišlja za mladence otmjen automobil kao vjenčani dar. Ovaj nam nastavak govori nešto više o glavnome liku: on je pravi Don Juan, o čemu svjedoči i završetak priče, gdje ga vidimo kako se zaljubljuje u drugu ženu.
Povratak Zlatka Grgića vratit će cijeloj seriji ironiju i svježinu. Sve je dinamičnije i privlačnije, dovoljne su jednostavne dosjetke da bi nastavci bili zanimljivi. Ritam, kraće trajanje i glazba čine spoj koji zadržava gledatelja pred ekranom iako, kako je već rečeno, je malo ostalo od staroga profesora Baltazara. Izvrsnih bi se dosjetki moglo navesti bezbroj, ali pogledajmo najosobitije.
U sedmoj epizodi, Igrati se lovice, stražar slijedi lopova koji je pobjegao iz zatvora, ali se u doba ručka zaustavljaju i zajedno objeduju u restoranu. Nastavlja se potjera, ali se kasno poslijepodne iznova zaustavljaju kako bi otišli u kino. Vraćaju se u zatvor, ali iznenada dva osobita lika zamjenjuju uloge, tako da policajac postaje lopov, a lopov postaje policajac, dajući naslutiti da je, kao i u igri, moguće da sutradan sve započne sa zamijenjenim ulogama. U devetoj epizodi, Obućar Kroko, simpatičan djetlić, pomoćnik krokodila postolara, uzima novac od mušterija, stavlja čavliće pod cipele i, štoviše, odabire nove potplate za mušterije. U petnaestom nastavku, Šampion, trkaći konj obuva tenisice ”starke” poput moderna tinejdžera. U devetnaestoj epizodi, Vjetrenjača, u zoru, mladi miš budi svojega ljudskog ortaka kako bi ispekli kruh. Vrlo neobična budilica, koju poslije preuzima Aardman u seriji od animiranoga plastelina Wallace & Gromit.
Odgojne teme i dalje su najvažnije. Primjer je osma epizoda, Klaun Daniel. Dva osobita lika rade zajedno u kazalištu, udahnjujući život simpatičnu klaunu sastavljenom od dviju osoba. Sve je u redu dok ih jednoga dana neki poduzetnik, želeći izvući dobit iz njihova nastupa, ne učini bogatima, zaposlivši ih kod sebe. Počnu se svađati zbog novca, razdvajaju se i to je uzrok njihove propasti. Na kraju će Baltazar sve riješiti: dvojica se ponovno udružuju i sve se vraća u redovito stanje. Pouka: novac nije najvažniji, ponekad zbog njega možeš izgubiti ono najdragocjenije.
U dvanaestome nastavku, Posao je posao, prosjak se iznenada obogati, jer uspijeva pronaći pravu formulu za pokretanje važnog poslovnog plana. Dobiva sve, ništa mu ne nedostaje, ali pogleda li se pomnije, zbog novoga je života pod stresom i tužan. Pouka: ne treba misliti da je dolazak na vrh pokazatelj blagostanja. Čovjek mora nešto željeti jer ga to prisiljava da se angažira u životu, ali dovoljno mu je malo da bi bio sretan.
U novoj seriji važna je igra vraćanja na različite epizode. Osobe koje susrećemo na početku nalazimo i u sljedećim nastavcima, često kao glavne likove priča koje su im u potpunosti posvećene. Vraćanja su ponekad kronološki netočna. Na primjer: u prvim epizodama vidimo poštara s nogom u gipsu, a tek potom, u njemu posvećenoj priči, doznajemo zašto mu se dogodila takva nesreća. Sve to ne zbunjuje gledatelja: animacija je sinonim za kreativnost, a kreativnost nema granica.
Profesoru Baltazaru oduzet je stroj za izume, a njegova je prisutnost nepostojanija, često suvišna. U prethodno navedenoj epizodi o policajcu i lopovu, Baltazar ne utječe na tijek priče. U nastavku o konju profesor se uopće ne upleće. U osmoj epizodi ograničava se na lijepljenje novčanice, čime se potvrđuje ponovno udruživanje dvojice prijatelja. Njegova odlučujuća uloga ipak je nužna, ali dobiva manje prostora jer svaka priča mora trajati samo pet minuta i pozornost je usmjerena na glavne likove svake zgode.
Treba naznačiti i važno pozivanje na Satiemaniju Zdenka Gašparovića (1978). Konobar iz pete epizode, Hik, očito je preuzimanje lika iz remek-djela Zagreb filma.
4. 1. Analiza posljednje epizode četvrte serije: Zrak
Epizoda kojom se zaključuje saga o profesoru Baltazaru važna je zbog sadržaja. Neumorni Zlatko Grgić nudi nam epizodu u kojoj izostaje uobičajeni happy ending i u pamćenje gledatelja želi se utisnuti stroga opomena. Prvi se put nalazimo pred čudovištem: ne pred uobičajenim ružnim, ali bezazlenim stvorenjem, kakva smo mogli prethodno upoznati. To je destruktivno i opasno čudovište, stvarno i aktualno: antropomorfizacija smoga. Profesor Baltazar je u tim okolnostima prijeko potreban. On smišlja uređaj koji ispušta miris ivančica u okoliš, i tako sprečava širenje zagađenja. To rješenje jasno upozorava na važnost uporabe ispušnih katalizatora. Pronalazak se pokazuje djelotvornim i dobro prihvaćenim pa se odluči proizvoditi ga u velikim količinama. Ali više takvih naprava znači i veću proizvodnju, a veća proizvodnja znači više rada u tvornicama; što tvornice više rade, to je i stopa onečišćenja veća. Posljednja scena, koja značajno zaključuje posljednju epizodu posljednje serije, pokazuje smrtonosno stvorenje kako izlazi iz dimnjaka, širi se i ponovno preuzima vlast nad gradom, stvarajući tako začarani krug iz kojeg se teško može izaći. Dakle, nije happy ending, nego zabrinjavajući svršetak koji ocrtava aktualni problem.
Pomnije gledajući, nije neobično završiti takvom epizodom. Ovdje se nalazi zbroj svih pouka s kojima smo se dosad susreli. Lijepo je živjeti u čistom Baltazarovu svijetu, ali u određenom se trenutku treba suočiti sa stvarnošću, na koju čak i veliki profesor može utjecati samo do određene mjere. Njegovi ispušni uređaji od male su koristi, treba utjecati na građanski osjećaj odgovornosti svakog čovjeka. Samo će se na taj način održati vrsta i spasiti priroda, od koje sve kreće i kojoj sve teži. To je prava poruka svih četiriju serija, ovdje snažno potkrijepljena.
s talijanskoga prevela Jasna Rešić
Nova epizoda Profesora Baltazara – povodom 50. godišnjice serijala
