Iz radioničkih materijala za vrtiće, čija je autorica odgojiteljica Jelena Alpeza, a koje su povodom Dana medijske pismenosti objavili Agencija za elektroničke medije i UNICEF, prenosimo vam pregled razvoja animacijskih uređaja
Izvor: Jelena Alpeza, Radionica optičkih igračaka – radionički materijali za vrtiće za djecu od 5 do 7 godina
Perzistencija vida ili tromost ljudskog oka onemogućuje praćenje niza statičnih slika istog prizora snimljenih na filmskoj vrpci kao zasebne cjeline, a koje se zbog brze izmjene tijekom projekcije čine kao jedna ista slika prizora te se tako stvara iluzija pokreta (Turković, 2001). Prosječna tromost ljudskog oka je otprilike 16Hz što znači da vidimo 16 sličica u sekundi. U današnjoj animaciji je potrebno 24 ili 25 sličica u sekundi (FPS) koje stvaraju iluziju pokreta (Marušić, 2004). Zahvaljujući tromosti oka, osim što vidimo i doživljavamo svijet oko sebe, također možemo uživati u gledanju filmova, televizije, animacije, interneta, video igrica itd.
Čovjek je biće pokreta i stoga je neprekidno usmjeren na pronalaženje načina kojima će što vjernije reproducirati svoja stanja, doživljaje i fascinacije. Crteži pronađeni u špiljama Altamira u Španjolskoj te Lascaux i Chauvet u Francuskoj, koji datiraju iz vremena otprilike 16 000 godina, svjedoče da su već u paleolitskom razdoblju ljudi pokušavali prikazati pokret. Iluzija kretanja može se vidjeti na crtežima koji prikazuju životinje u pokretu. Varljivost naših osjetila često nam iskrivljuje stvarne slike onoga što nas okružuje i stvara optičku iluziju. Čovjek ima potrebu prikazati dinamiku svijeta koji ga okružuje.
Početkom tridesetih godina 19. stoljeća dolazi do prave eksplozije inovacija i izuma na području optike, fotografije i animacije pokreta. Optičke igračke razlikovale su se po izgledu, a zajednički su im bili crteži koji prikazuju faze pokreta čovjeka, životinje ili nekog drugog objekta (Matić, 2013). Poznatiji optički izumi su: Thaumatrope, Phenakistocope, Zoetrop, Praxinoscop, Stroboscope, Zoopraxiscope, Paxinoscope i Flip book.
Godine 1825. John Ayrton Paris konstruirao je Thaumatrope. Ova vrlo jednostavna optička igračka funkcionira na principu brze rotacije jednog komada kartona između dva konopca na kojem se sa svake strane nalazi po jedan crtež ili brzim okretanjem štapića rukom. Kako je ljudsko oko tromo i samim tim nesavršeno, tim brzim pokretanjem dviju slika stvara se dojam njihova stapanja, odnosno njihova brza izmjena daje našem mozgu neku novu informaciju, stvara iluziju koja u stvarnosti ne postoji.
U razvoju animacije sljedeći u nizu je Phenakistoscope ili “zavaravajući pogled”. Dizajnirao ga je 1832. belgijski fizičar Joseph Plateau. Phenakistoscopese sastojao od dva diska postavljena jedan nasuprot drugoga. Prvi je disk sadržavao seriju slika postavljenih u rubnom dijelu, a drugi je imao male proreze uokolo. Princip rada je bio jednostavan. Da bi se dobila iluzija pokreta dovoljno je bilo brzo okretati disk sa slikama i gledati kroz male proreze. Postojao je i drugi način rada Phenakistoscopa. Bio je dovoljan samo jedan disk sa slikama na rubnom dijelu i malim prorezima među slikama. Brzim okretanjem diska ispred ogledala, gledajući kroz proreze, u odrazu bi se vidjele pokretne slike.
Inačicu sličnu Zoetropu poznatu kao chao hua chich kuan izumio je Ting Huan u Kini, u 2. stoljeću. Britanski matematičar William George Horner osmislio je Zoetrope 1834. godine. Samo ime Zoetrope dolazi od grčkih riječi “zoe” i “trope”, što bi u prijevodu značilo “živi pokret”, a djeluje na principu stroboskopskog efekta. Sastojao se od cilindra s vertikalnim otvorima i trake s nizom crteža smještenih s unutrašnje strane trake. Brzim okretanjem cilindra nastala bi iluzija pokreta. Kako bi se papirnate trake s nizom crteža mogle mijenjati, bile su smještene u kutiju valjkastog oblika zatvorenu s donje, a otvorenu s gornje strane. Na bubnju su se nalazili i ravnomjerno raspoređeni uski prorezi kroz koje se gledalo u crteže, a bili su smješteni s unutrašnje strane bubnja. Bubanj je na svom donjem dijelu imao mehanizam koji mu omogućavao rotaciju. Prilikom rotacije promatrač bi gledao u crteže kroz proreze, i što bi se bubanj brže rotirao, iluzija pokreta promatranih crteža bila bi realističnija.
John Barnes Linnett, Max Skladanowsky i Herman Casler dolaze do otkrića koji su bili iznimno važni za povijest fotografije, animacije i filma. Preteču Flip booka osmislio je 1860. godine Francuz Pierre-Hubert Desvignes, a nazvao ju je folioscope. Godine 1868. John Barnes Linnett dizajnira i patentira Kineograph, poznat kao flip book. Flip book ili knjiga za listanje nije ništa drugo nego skup papira u bloku s jednim crtežom na svakom listu papira. Iluzija pokreta stvarala se brzim listanjem stranica određenom brzinom te je na taj način nastajala jednostavna animacija.
Prvi ‘animirani film’ vašeg djeteta: upute za izradu flip booka
Emile Reynaud je 1876. godine konstruirao optičku igraču za djecu koju je nazvao Praxinoscope. Ovaj uređaj se sastojao od dva valjka – manjeg i većeg. U manjem valjku bilo je dvanaest ogledala, a okruživao ga je veći s dvanaest crteža postavljenih s unutarnje strane. Okretanjem slika u ogledalu bi se pojavio fiksni odraz koji je reflektirao pokretnu sliku te ju je moglo istovremeno gledati više ljudi.
Svi su ovi optički izumi, kako navodi Turković (2008), nastojali postići učinak prividnog kretanja. Optički uređaji korišteni su kao igračke, usavršavali su se i razvijali te je nakon njih uslijedio logičan tehnološki razvoj prema filmu i animaciji.
Preuzmite Radioničke materijale za vrtiće – Radionica optičkih igračaka i u njima pronađite upute ze izradu Thaumatropa, Flip booka, Phenakistascopa i Zoetropa
Foto: flickr/Juan Monroy; flickr/NCSSM
