Profesorica marketinga i oglašavanja Ana Tkalac Verčič otkriva što je najviše brine vezano za utjecaj medija na djecu i kakva su pravila u njezinoj obitelji
Piše: Ana Tkalac Verčič
Kada su moja djeca bila sasvim mala, nisam razmišljala o tome kojim će medijima i koliko biti okruženi. Tada mi je uglavnom bilo važno da prespavaju noć i da im ne curi nos. Televizija s repetitivnim sadržajima za bebe bila je droga kojoj se pribjegava u najtežim (ili samo teškim) trenutcima. Nemirna beba u času postaje savršeno mirna. I zapravo je upravo taj proces u kojem klinci hipnotizirano sjede i zure u ekran (televizijski ili neki drugi) za mene bio znak da moram biti oprezna.
Istraživanja su pokazala da su najveće opasnosti kada je o televiziji riječ – uvijek upaljen televizor u pozadini, postojanje televizora u spavaćoj sobi, roditelji koji često gledaju televiziju, oglasi i sadržaj neprimjeren dobi. S nekima od navedenih se slažem više, s drugima manje.
Televizor u dnevnoj sobi i razgovor s djecom
“Zujanje” televizora u pozadini naprosto nije pristojno. Dio je odgoja (ne samo djece, već i onih malo većih) ugasiti televizor kada ga nitko ne gleda. Kada je riječ o televizoru u spavaćoj sobi, nisam pretjerano isključiva. U našoj kući jedini televizor nalazi se u dnevnoj sobi. Kod nas jako dobro funkcionira gledanje televizije u zajedničkom prostoru. No, nemaju sve obitelji iste navike. Što se tiče broja sati koje roditelji provode pred televizorom – svi bismo trebali paziti koliko gledamo televiziju. Naravno da roditelji koji imaju naviku puno vremena provoditi gledajući TV, manje paze na to kakve navike gledanja imaju njihova djeca.
Kada je riječ o oglasima, nisam pretjerano stroga. Moja su djeca već u najranijoj dobi naučila simbolični jezik oglasa. Znali su da ako kupiš određene pahuljice, nećeš s dinosaurom krenuti niz vodopad u čamcu napravljenom od velikog lista. Oglašavanje nas (protivno nekim tvrdnjama) neće nagovoriti da kupimo nešto što nam ne treba. Umjesto čuvanja djece od izloženosti oglasima, bolje ih je naučiti jeziku oglasa. Time ih najbolje čuvamo od loših utjecaja oglašavanja (ovdje moram napomenuti da ponekad, kada čujem svoju djecu kako napamet recitiraju tekstove oglasa, preispitam svoje stavove).
Konačno, što se tiče sadržaja neprimjernih dobi, najmanje se slažem s brojnim savjetima. Iako su neke od serija koje moja djeca gledaju preporučene za dobnu skupinu stariju od njih dvoje, potpuno sam uvjerena da im takve serije štete znatno manje od nekih sadržaja namijenjenih djeci. Mnogo više se bojim reality programa, turskih sapunica ili nekvalitetnih domaćih serija nego policajca koji puca u zlikovca. Zato odabir primjerenih sadržaja (kao i većina drugih stvari u odgoju djece) najviše ovisi o mojoj procjeni, a ne unaprijed definiranim dobnim granicama.
Trebaju nam pravila, spontanost je precijenjena
Što se tiče računala, interneta i društvenih medija, važno je znati gdje sve leže opasnosti. Iako su sigurnost na mreži, poštivanje privatnosti kao i “bullying” ozbiljne teme, za sada me najviše brine količina vremena provedena pred ekranima. Promatrajući navike moje djece kada je riječ o televiziji i računalu, došla sam do nekoliko važnih zaključaka.
Prvo, u našoj kući moraju postojati pravila. Spontanost je, u ovom slučaju, značajno precijenjena. Ako djeci dozvolimo da sami odabiru količinu vremena provedenu na računalu ili pred televizorom, mogli bismo se neugodno iznenaditi oko toga koliko ekrana mogu podnijeti. Zato se kod nas tablet uzima u ruke navečer, nakon svih obaveza, a prije odlaska u krevet. Na manje od sat vremena. Postoji određena fleksibilnost, ali ne prevelika.
Drugo, televizija se pali u kasnim popodnevnim satima. U vrijeme kada počinju vijesti. To, nažalost, znači da moja djeca znaju sve o trenutačnoj političkoj i gospodarskoj situaciji (što je vjerojatno tema za neki drugi tekst). No, drugo je povezano i s trećim…
Televizija (a i tablet) gleda se i koristi samo u zajedničkom prostoru. Sve što rade ili gledaju moja djeca (ili ja), na uvid je svima. Ovakva organizacija nije bila planirana. No sada mi se čini da za našu obitelj dobro funkcionira. Nitko ne sjedi u izoliranom balonu i nema sadržaja koji su tajni. To znači i da kada navečer gledam serije koje možda i nisu primjerene (ili preporučene) za moju desetogodišnju kćer, ona sudjeluje u svemu. No, moja je procjena da joj ti sadržaji doista ne štete.
Četvrto, moja djeca (još) nisu na društvenim mrežama. Prvenstveno zato što za time ne pokazuju preveliki interes. Čini mi se da ta vremena za njih tek dolaze i nisam sigurna što je najbolji način za pristup njihovom on line odgoju. S jedne strane, mislim da imaju pravo na određenu privatnost. S druge, čini mi se da moramo pratiti što se i u njihovom virtualnom svijetu zbiva. Zato se vodim logikom da ću se time baviti kada za to dođe vrijeme.
Gdje je granica između kontrole nad djecom i poštivanja njihove privatnosti?
Ispunjen život ne ostavlja previše vremena za televiziju i računalo
Konačno, najvažniji princip kada je o medijima (i ne samo medijima) riječ je – život ispunjen bogatim sadržajima. Dan u kojem djeca imaju obaveze, ali i druženja, sport i zajedničku igru, ne ostavlja previše vremena za televiziju i računalo. I zato uvijek kada nas kišni dan smjesti na kauč, pred televizor, pokušavam smisliti razloge za izlazak iz kuće.
Nakon svega ovoga moram, ipak, dodati da u restoranu djeci uvijek dajemo tablet, da moj sin (dok ne gledamo) igra igrice na pametnom telefonu, da se televizija vikendom pali i ujutro i da sva navedena pravila ponekad padnu u vodu.
Ana Tkalac Verčič
redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na katedri za marketing predaje više komunikacijskih kolegija. Autorica je mnogih znanstvenih radova i koautorica nekoliko knjiga s područja marketinga, odnosa s javnošću i metodologije znanstvenog istraživanja.
