Čitajući knjigu razvijamo vještine tumačenja i stvaramo naviku aktivnog misaonog odnosa prema sadržaju. Navikavamo se biti mislioci, a ne preuzimatelji serviranih tumačenja, objašnjava pedagoginja Maja Jerčić
Piše: Maja Jerčić
Ovo je ”priča” o tome kako sve treba interpretirati i kako se medijska pismenost zasniva za aktivnim procesima mišljenja, tumačenja i konstrukcije. Ovo je ”priča” o tome kako nas čitanje knjiga trenira za korištenje medija. Ovo je priča koja zapravo nije prava priča, jer u njoj nema likova, zapleta, raspleta, opisa.., no i ovome se tekstu, kao i svakom drugom, može pristupiti kao priči – prema kojoj se uspostavlja odnos, odnos analize, procjene, odlučivanja… Isti se odnos može i treba uspostavljati prema svakom medijskom sadržaju.
Pismenost više nije samo čitanje i pisanje, važno je biti i medijski pismen
Usmena predaja jedan je od načina prenošenja medijskog sadržaja, a poruka prenošena od usta do uha, pa od uha do usta, i tako dalje, medijska je poruka. Zašto? Zato što sadržaj koji putuje zaprežnim kolima usmene predaje nije gola informacija, očišćena od subjektivnih i dodanih značenja, već je to interpretirana informacija, ponekad oblikovana partikularnim interesima (a ne interesom istine), informacija čije je značenje modelirano intonacijom, gestama, mimikom, naglašavanjem pojedinih dijelova, izostavljanjem nekih drugih… Informacije u diskursu usmene predaje, doduše bez Photoshopa i boldanja naslova, postaju medijski obrađene informacije. I njih je potrebno analizirati i o njima kritički promišljati.
Način posredovanja poruke mijenjao se i nadopunjuvao kroz povijest. Isprva je to bila usmena predaja, zatim tekst, a danas je tekst nadopunjen, zapravo više istisnut, slikom. Oblik poruke se mijenja, no jedna stvar ostaje ista. A ta je da o medijskome sadržaju treba razmišljati. Razmišljanje o medijskome sadržaju osnova je medijske pismenosti, bilo da taj sadržaj od svijesti do svijesti putuje na zaprežnim kolima usmene predaje ili space shuttleom internetske mreže.
Sama percepcija medijskog sadržaja osjetilima vida i sluha, puko vizualno opažanje slike, čitanje teksta u smislu prevođenja grafema u foneme i ”hvatanje” osnovnog opisa, daleko su od autonomne i cjelovite obrade medijskog sadržaja koja nužno uključuje mišljenje. Grčki filozof Heraklit govorio je kako ne vjeruje svojim očima i ušima, već samo razumu. Oči i uši su ljudima lažni svjedoci, ako su im duše barbarske (Heraklit). Spoznaje se razumom, a ne osjetilima. Medijski sadržaj prvo vidimo očimo i čujemo ušima, no tek razumom rasvjetljavamo njegovo značenje i procjenjujemo njegovu kvalitetu i relevantnost. Dakle, potrebne su nam vještine za tumačenje i razumijevanje medijskoga sadržaja. Potreban nam je razum.
Tumačenje i interpretacija sadržaja
Te se vještine zdravog razuma izvrsno mogu stjecati i razvijati čitanjem. Knjiga je izvrstan poligon za vježbu tumačenja i interpretacije. Čitatelj narativnih tekstova, kakvi se nalaze u knjigama, prema sadržaju naracije mora zauzeti misaono aktivan odnos kako bi pratio radnju, shvatio psihologiju likova, dokučio misli, stavove i poruke utisnute u pozadinu teksta. Čitatelj, nastojeći dekodirati djelo, pronaći poruku i smjestiti ga u prostor vlastita razumijevanja, stupa u interakciju s tekstom – razmišlja o njemu, otkriva, odgonetava i konstruira značenja i smisao. Samostalno konstruirati značenja i smisao različito je od pasivnog preuzimanja servirana značenja i upakiranog smisla. Knjiga na neki način, poput pjesme, ”dira”, njene riječi titraju po emotivnim žicama, ona ima tu moć da kod nas potakne poistovijećivanje, suosjećanje, ima snagu stvaranja doživljaja, zato smo skloni razmišljati o onome što čitamo; knjiga nas uvodi u interakciju sa samom sobom. Čitajući knjigu postavljamo si pitanja, razmišljamo o praznini između redaka, interpretiramo prenesena značenja, slažemo se s postupcima likova, osuđujemo postupke likova, analiziramo uvjerenja i stavove autora, prihvaćamo ih, prihvaćamo ih djelomično ili ih odbacujemo… Ukratko, čitajući knjigu razmišljamo i tako razvijamo vještine tumačenja i stvaramo naviku aktivnog misaonog odnosa prema sadržaju. Navikavamo se biti mislioci, a ne preuzimatelji serviranih tumačenja.
Mediji mogu snažno djelovati na umno formiranje pojedinca i na oblikovanje svijesti, tj. na to kako pojedinac opaža i vrednuje sebe, druge, društvo i svijet, kako interpretira život i smisao. Medijske su poruke važan i koristan izvor informacija koji nam pomaže da gradimo svoju sliku svijeta, no ključna je riječ gradimo, ne preuzimamo. Zato medijsku poruku ne upijamo, već s njome stupamo u interakciju. Raspravljamo, polemiziramo, argumentiramo, čitamo između redaka, analiziramo, vrednujemo, prihvaćamo ili odbacujemo… razgovaramo sa sadržajem, kao s knjigom, kako bi spoznaje do kojih smo došli uz pomoć nekog medijskog sadržaja bile autonomne.
Bilo da je neki sadržaj do naših očiju ili ušiju doputovao usmenom predajom, knjigom, novinama, internetom, oglasom ili filmom… ne smije se zaboraviti da je on samo priča koju razumom treba rasvijetliti.
7 načina kako pomoću interneta zainteresirati djecu za čitanje
Foto: freestocks.org
