Zašto me moje dijete izbjegava kad želi gledati crtiće

Situacija u obitelji je sljedeća: mene kći ne pita može li gledati TV ili uzeti tablet. Ako se slučajno zabuni, pa se meni obrati s molbom, gotovo naočigled vidi se panika i promjena strategije uz trenutačni okret na peti i milo: “Tataaaaaa…”

Piše: Marija Slijepčević

Dovela sam se u situaciju da me moje voljeno četverogodišnje dijete ponekad jednostavno izbjegava. I mogu se nositi s tim.

Raste u zanimljivom okruženju ljudi koji je vole i obožavaju provoditi vrijeme s njom. Potpuno joj je nepoznat prizor da netko oko nje puši, psuje, pije ili što slično. Čini mi se da se razvija u kvalitetnu osobu. Priča književnim hrvatskim jezikom, s predivnim jezičnim konstrukcijama. Svi su stvarno sjajni oko nje i svi se strašno trude.

Razlikujem se od većine obitelji po tome što jedino mene jako smeta neograničeno gledanje crtića i neprestano upaljen televizor. Mrzim “pozadinsku buku” televizora koji je uvijek upaljen. Dok je bila manja, slika s TV-a bi je paralizirala i nisi joj mogao odvući pažnju. Zato bih ga ja uvijek gasila gdje god bih došla. Fascinira me činjenica da, ako joj je dopušteno, u stanju je satima nepomično gledati u ekran.

Čim se probudi, dijete želi gledati crtiće

Situacija u obitelji je sljedeća: mene se ne pita može li gledati TV ili uzeti tablet. Ako se slučajno zabuni, pa se meni obrati s molbom, gotovo naočigled vidi se panika i promjena strategije uz trenutačni okret na peti i milo: “Tataaaaaa…”. Ako je u okruženju u kojemu je netko od baka, meni se niti ne obraća. Samo me preskoči kao instancu i ide na mekše “orahe”. Zapravo mi se sviđa što je tako, što zna da joj ja neću upaliti TV. Uskoro ćemo razgovarati i zašto točno neću. Volim s njom sjediti s tabletom i igrati memory s likovima iz crtića ili crtati u programu koji ima stotine šljokičastih uzoraka. Ali dati joj tablet u ruke da nemilice pritišće po YouTubeu dok ne dođe do opcija slaganja kinder jaja na korejskom, ne dolazi u obzir.

Obavezna priča prije spavanja

Najčešća osobina koju komentiraju ljudi koji ju tek upoznaju je njezin govor, odnosno vokabular. Zaista je fascinantan, čak i kada maknete dio “nije što je moja, ali…”. Kao dijete od četiri godine ima stotine pročitanih knjiga iza sebe. U knjižnici neke posuđuje već po treći, četvrti put. Ima policu za knjige u svojoj sobi na kojoj je preko stotinu slikovnica (prebrojala sam kada sam shvatila da joj moram kupiti policu!).

Čitanje je naše zajedničko vrijeme u kojemu ležimo zagrljene, smijemo se sadržaju i beskrajno analiziramo svaki detalj. Radnju pamti bez greške, a zapamti doslovne jezične konstrukcije i ispravlja svakoga tko se usudi nešto skratiti ili nepažljivo pročitati. Uživa u svijetu bajki i legendi, razmišlja o junacima, priprema igrokaze u ulogama svojih junakinja. Sve je to nešto što ne može raditi nakon odgledanog crtića jer se tamo sve odvija prebrzo. Ne stigne procesuirati radnje i rekonstruirati ih jer teku prebrzo. Kod čitanja možemo ići polako koliko želimo. Pa zastati i porazgovarati o onome što ju zanima. Pa pročitati sljedeći dan ponovno. Tako ima mir o svemu razmisliti, pohraniti nove spoznaje i upotrijebiti ih.

Čitanje knjiga kao temelj za razvoj medijske pismenosti

U sat vremena crtića stigne pogledati i deset različitih, a većina ih je nevjerojatno brza i bučna. Prava kakofonija koja ju ostavi bez ikakve reakcije. Da se razumijemo, nije da ona ne gleda crtiće. Rado ću je ja odvesti u kino, kupiti pripadajuću slikovnicu i cijeli set igračaka na tu temu (primjerice sjajni Trolovi). I rado ću u jutro s njom poslušati pjesmice iz Juhuhu-a. Ali neću upaliti TV program na kojemu će se satima izmjenjivati crtići neprilagođeni njezinoj dobi s reklamama i pozivima “skupi ih sve”.

Trolovi: animirana komedija o optimizmu, upornosti i suosjećanju

Dijete nije i ne može biti pod staklenim zvonom i gledat će crtiće svagdje i sa svakim. Sviđa mi se što i ona raspoznaje različite karaktere oko sebe i sama se može odrediti u odnosu prema njima te osmisliti strategije u kojima će postići ono što želi. Ali imam barem malenu satisfakciju da u njezinu umu postoji neka granica i glas koji joj sugerira neka radije uživa u igri. I činjenica da nikada nije legla u krevet, a da nije pažljivo odabrala priču. Pa i neka me izbjegava kada želi nekoga nagovoriti da joj pusti stoti crtić, bar je koji manje pogledala jer je mene pitala.