Istraživanja pokazuju da nakon 13. godine djeca i mladi manje gledaju televiziju. Zašto je tako? Svoje mišljenje iznijela nam je 17-godišnja Kana Halić Kordić, članica Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu
Piše: Kana Halić Kordić
Mrežu mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu ili MMS čini dvadesetero djece koja pomažu pravobraniteljici u radu, iznose svoja mišljenja i predlažu joj teme važne za prava djece. Jedna od novijih aktivnosti MMS-a je rasprava o tome kakav televizijski program žele djeca i mladi te istraživanje koje su sami proveli među svojim vršnjacima, čije će rezultate predstaviti u jesen. A prije toga, evo kako je članica MMS-a Kana Halić Kordić odgovorila na pitanje zašto mladi danas sve manje gledaju televiziju:
Kako je bilo prije?
Što sam starija, sve rjeđe palim TV. Nekada duboka povezanost s tom fascinantnom kutijom danas se svela na poneki pogled u prolazu. TV gleda mene, ja gledam njega i tu sve staje. Dok sam bila mlađa, gledanje TV-a za mene je bila svakodnevna rutina. Televizor je bio neprekidno upaljen, a na programu bi se izmjenjivali razni crtići, serije i emisije za djecu. Campiji, Nora Fora, Teletabisi, Žutokljunac i Jelenko uvukli su se u srca generacija, a danas jedva da ih se itko sjeti.
Kako djeca doživljavaju ono što vide na televiziji – od 1. do 18. godine
Što se promijenilo? Gdje je problem? Je li glavni krivac nedostatak vremena, sadržaja ili su se jednostavno vremena promijenila?
Bit ću iskrena, dok sam bila manja, vremena je bilo napretek. Sada sa svojih 17 godina imam osjećaj da vrijeme non-stop negdje žuri, a ja ga ne mogu sustići. Teško za povjerovati, ali prosječni srednjoškolac jedva da stigne odspavati osam sati. Uz sve obaveze ne stignem gledati TV, već radije ono malo slobodnog vremena provedem s prijateljima. Jednostavno sam izgubila volju za dodatnim naprezanjem očiju. Nekada glavni izvor zabave, za mene, kao i za većinu mojih vršnjaka, TV je postao zaboravljeni prijatelj. To dokazuju i istraživanja – nakon 13. godine djeca/mladi manje gledaju TV. Glavni krivac tome je definitivno nedostatak vremena.
Nedovoljno sadržaja za mlade
Možda mi se samo čini, no u sjećanju mi je ostalo da je nekad TV bujao sadržajem. Crtići su na programu bili od 0 do 24 sata. Mogla bih reći da su se moji interesi promijenili, no ako provrtim po TV programima lako ću uočiti da sadržaja koji me je prije zanimao više nema tako puno kao prije. U odnosu na ostale zemlje Europe i svijeta, hrvatski TV program sadržajem je znatno siromašniji. Imamo samo TV programe bogate nezanimljivim emisijama i reprizama raznih sapunica iz 2000 i neke godine. Ako nemate neke od dodatno naplaćivanih TV paketa, vaš će televizijski život biti poprilično siromašan. Zašto je to tako ako svaki mjesec plaćamo 80 kuna televizijske pristojbe, a sadržaj nije prilagođen svima? To je samo još jedan u nizu hrvatskih misterija.
Vremena su se isto promijenila. Internet je globalizirao svijet i na neki način nas odvojio od nekad omiljene crne kutije. Prije bih za pauzu od učenja sjela ispred televizora, a danas u ruku uzmem mobitel i provjerim društvene mreže. Informacije se puno brže šire internetom te više ne moramo čekati vijesti kako bismo saznali neku za važnu informaciju. Za neki film više ne moram čekati da se prikaže na TV-u, već je dovoljno uključiti laptop ili mobitel i pogledati ga na internetu.
Možda debela crna kutija (kako su je nekad zvali) više nije popularna kao prije, no i dalje ostvaruje svoju namjenu. Televizijski program ulazi u srca gledatelja, pobuđuje emocije i zbližava obitelji.
Koliko god se neke stvari mijenjale, neke će jednostavno uvijek ostati iste.
